ZAKON O RADU

 

  1. OSNOVNE ODREDBE

Predmet zakona

 

Član 1.

 

Ovim zakonom uređuje se zaključivanje ugovora o radu, radno vrijeme, plaće, prestanak ugovora o radu, ostvarivanjenprava i obaveza iz radnog odnosa, zaključivanje kolektivnih ugovora, mirno rješavanje kolektivnih radnih sporova i druga pitanja iz radnog odnosa, ako drugim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno.

______________

 

Općenito o radnom pravu:

 

Reforma radnog zakonodavstva u Federaciji BiH započela je donošenjem Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH” broj: 43/99). Zakon je izmijenjen i dopunjen dva puta: Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH” broj: 32/00) i Zakonom o izmjenama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH” broj: 29/03). Zbog provedbe Zakona o radu kao lex specialis zakoni doneseni su Zakon o štrajku (“Službene novine Federacije BiH” broj: 14/00), Zakon o vijeću zaposlenika (“Službene novine Federacije BiH” broj: 38/04), Zakon o zapošljavanju stranaca (“Službene novine Federacije BiH” broj: 111/12), prije kojeg je donesen Zakon o zapošljavanju stranaca (“Službene novine Federacije BiH” broj: 8/99), koji je donošenjem novog Zakona o zapošljavanju stranaca  prestao da važi. Također donesen je Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH (“Službene novine Federacije BiH” broj: 19/00) koji je prestao da važi donošenjem novog Opće kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (“Službene novine Federacije BiH” broj: 54/05 i 62/08), i granski kolektivni ugovori.

 

Reforma radnog zakonodavstva u BiH oslonjena je na međunarodne standarde rada i osnovne postulate individualnog i kolektivnog radnog prava prilagođenog tržišnom

načinu privređivanja.

 

Također potrebno je istaći da su na nivou Bosne i Hercegovine doneseni zakoni koji su važni za radno pravo i to: Zakon o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini – prečišćeni tekst (“Službeni glasnik BiH” broj: 32/10)  Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu (“Službeni glasnik BiH” broj: 36/08 i 87/12), Zakon o zabrani diskriminacije u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik BiH” broj: 59/09 i 66/16) Zakon o strancima (“Službeni glasnik BiH” broj: 88/15).

 

U Domu naroda Parlamenta Federacije BIH 31.3.2016.g. usvojen je Zakon o radu i to nakon što je ranije usvojeni Zakon o radu  (“Službene novine Federacije BiH” broj: 62/15) Ustavni sud Federacije BIH stavio van snage. Novi zakon je objavljen dana 06.04.2016.godine u Službenim novinama Federacije BIH broj 26/16, a na snagu je stupio osmog dana od dana objavljivanja u Službenim novinama.

 

Izmjene i dopuna Zakona o radu objavljene su Službenim novinama Federacije BIH broj 89/18, a na snagu je stupio osmog dana od dana objavljivanja u Službenim novinama.

 

Zakon o radu predstavlja sistemski zakon koji reguliše prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, odnosno po osnovu rada.

 

Vezano za dalju reformu zakonodavstva potrebno je ukazati na Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Evropskih zajednica  i njihovih država članica, sa jedne strane, i Bosne i Hercegovine sa druge strane koji je potpisan u Luksemburgu 16.6.2008. godine. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju je stupio na snagu 1.6.2015. godine, ali je samim njegovim potpisivanjem za Bosnu i Hercegovinu nastala obaveza preuzimanja pravne stečevine aquisa koju čine: Osnivački ugovori, zakonodavstvo usvojeno na bazi ovlaštenja definiranih u Osnivačkim ugovorima, praksa Suda EU, međunarodni ugovori koje je zaključila EU i ugovori koje zaključe međusobno države članice u oblasti djelatnosti Unije.

 

_____________

 

Izvori radnog zakonodavstva u Bosni Hercegovini mogu se podijeliti na

  • Heteronomne izvore (državni propisi: Ustav, Zakon, podzakonski akti), isto važi i za entitetske propise i propise Brčko Distrikta
  • Sui generis izvori (kolektivni ugovori)
  • Autonomni izvori (opći akti poslodavca)

 

Najvažniji izvori radnog prava u Bosni i Hercegovina su:

– Zakon o radu u institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH” broj: 26/04, 7/05, 48/05, 60/10, 32/13 i 93/17),

– Zakon o državnoj službi u institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH” broj: 19/02, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 43/09, 8/10, 40/12 i 93/17)

-Konvencije MOR-a i veliki broj međunarodnih ugovora (akti UN-a i drugih specijaliziranih međunarodnih organizacija),

 

Najvažniji izvori radnog prava u Fedraciji BiH su:

-Zakon o radu  (“Službene novine Federacije BiH” broj: 26/16)

– Zakon o štrajku (“Službene novine Federacije BiH” broj: 14/00)

– Zakon o vijeću zaposlenika (“Službene novine Federacije BiH” broj: 38/04)

– Zakon o zapošljavanju stranaca (“Službene novine Federacije BiH” broj: 111/12)

– Zakoni o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba (entitetski, kantonalni i Brčko Distrikt)

– Zakon o zaštiti na radu (“Službeni list SRBiH”, broj: 22/90 – u proceduri je donošenje novog zakona)

– Zakon o državnoj službi u Federaciji BiH (Službene novine Federacije BiH“ broj: 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06, 04/12 i 99/15)

– Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine (Službene novine Federacije BiH“, broj: 49/05)

– Zakon o zdravstvenom osiguranju („Službene novine Federacije BiH”, broj:

30/97, 7/02, 70/08 i 48/11)

– Zakon o zdravstvenoj zaštiti („Službene novine Federacije BiH”, broj: 41/10 i 75/13)

– Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH”, broj: 13/18)

– Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica (“Službene novine Federacije BiH”, broj: 33/04, 56/05,70/07,9/10 i 90/17)

-Zakon o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih

porodica („Službene novine Federacije BiH“, br. 70/05, 61/06 i 9/10)

– Konvencije MOR-a  i veliki broj međunarodnih ugovora (akti UN-a i drugih specijaliziranih međunarodnih organizacija).

 

Univerzalni izvori prava u Međunarodnom radnom pravu značajni su sa aspekta harmonizacije i postizanja istovrsnosti u pogledu minimuma prava koja moraju uživati osobe u radnom odnosu. Temeljna prava čovjeka koja se odnose na radnike ističu se u Univerzalnoj deklaraciji o pravima čovjeka i građanina Ujedinjenih naroda iz 1948. godine. Ova temeljna načela izražena su u Međunarodnom paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966. godine i sadržavaju odredbe o: pravu na rad te mjerama koje mora preduzeti svaka članica radi osiguranja vršenja prava, sloboda na udruživanje u sindikate i sindikalne slobode, pravo na socijalno osiguranje i zdravstvenu zaštitu. Pravo na zaštitu majke, djece i omladine, pravo na pristojan život i stalno unapređenje uslova života. Međunarodnom paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima Bosna i Hercegovina je pristupila sukcesijom 6. marta 1992. godine. Ovaj međunarodni dokument je uvršten i u Aneks I Ustava Bosne i Hercegovine.Takođe 12. jula 2010. godine Bosna i Hercegovina je potpisala Opcionalni protokol na Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima koji je otvoren za potpise od marta 2009. godine.

 

Potrebno je istaknuti i Evropsku socijalnu povelju iz 1965. godine kojom se garantira pravo na rad, sigurne i zdrave uvjete rada, pravičnu naknadu za obavljeni rad, jednakost plata muškaraca i žena, pravo organizovanja i kolektivnog pregovaranja (uz pravo na štrajk), pravo na socijalnu sigurnost, socijalnu i zdravstvenu pomoć, pravo na zaštitu porodice i nesposobnih osoba, pravo na zaštitu djece i omladine, pravo na zaštitu radnika na privremenom radu u inostranstvu kao i članova njihovih porodica. Protokolom iz 1988. godine dodana su slijedeća prava: pravo na jednake mogućnosti i tretman u pitanjima zapošljavanja i zanimanja bez diskriminacije na temelju spola, pravo na obavještavanje i savjetovanja radnika unutar firme, prava radnika u suodlučivanju u pogledu određivanja i poboljšanja kvalitete radnih odnosa i radne sredine, te prava starijih osoba na socijalnu zaštitu.  Nadalje, iako se još u aprilu 2002. godine, kada je pristupila Vijeću Evrope, Bosna i Hercegovina obavezala raticirati revidiranu Evropsku socijalnu povelju, to se desilo tek 7. oktobra 2008. godine. Povelja je na snagu stupila 1. decembra 2008. godine. U Federaciji Bosne i Hercegovine, Evropska socijalna povelja iz 1961. godine i njen dopunski protokol su bili već ranije uvršteni u Aneks Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.

 

Ustav Federacije Bosne i Hercegovine u odredbi  III.2.  propisuje zajedničku nadležnost Federacije i kantona, a odredbe člana III.3. propisuju način ostvarivanja tih zajedničkih nadležnosti. Odredbom  III.2. e) propisano je, da su pored ostalih, Federacija i kantoni nadležni i za socijalnu politiku. Oblast radnih odnosa je jedna od oblasti socijalne politike. Odredba  IV. A. 7. 20 d) propisuje da je Parlament Federacije Bosne i Hercegovine pored ostalih nadležnosti utvrđenih u ustavu nadležan za “donošenje zakona o vršenju funkcija federalne vlasti…” Dakle oblast radnih odnosa je oblast socijalne politike iz zajedničke nadležnosti federalne i kantonalne vlasti. Također odredbom  III.4. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je propisano da kantonima pripadaju sve nadležnosti koje nisu izričito dodijeljene federalnoj vlasti. Međutim u skladu sa članom III/3 Ustava Federacije Bosne i Hercegovine Federalna vlast ima pravo utvrđivati politiku i donositi zakone koji se tiču svake od ovih nadležnosti, što se odnosi i na radno zakonodavstvo.

 

Ustavni sud BiH u Odluci AP-4177/17 od 10.9.2019. godine navodi sljedeće: „U odnosu na apelanticine navode da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na rad, podsjeća da pravo na rad nije garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostalog, naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u članu 6. je garantirano pravo na rad.

 

Poseban režim radnih odnosa veže se za državnu upravu – službenički status.

Radni odnosi u organima državne službe i drugim organima vlasti u FBIH su regulirani u više posebnih propisa koji čine samostalne cjeline. Tako postoji poseban sistem radnih odnosa i posebni propisi u Federaciji BiH za državne službenike, namještenike u organima državne službe, policijske službenike, sudije, tužioce i zamjenike tužioca, za rukovodioce organa zakonodavne i izvršne vlasti i članova tih organa i njihovih savjetnika, za revizore zaposlene u Uredu za reviziju u FBiH.

Radni odnosi ovih osoba reguliranih su zakonima koji u odnosu na njih imaju poziciju matičnih zakona. Primjena općih propisa o radu, tj. Zakona o radu i kolektivnih ugovora predviđena je po načelu supsidijariteta.

Posebno je značajno načelo lex specialis derogat legi generali. S tim u vezi posebni zakoni imaju jaču pravnu snagu od općih, njima se dopunjuju i preciziraju opći propisi, te ukoliko u posebnom zakonu nema potrebne odredbe supsidijarno se primjenjuju odredbe općeg propisa.

 

Potrebno se osvrnuti i na Evropsko radno pravo u skladu sa kojim je potrebno usklađivati i radno zakonodavstvo entiteta i države Bosne i Hercegovine.

 

Dva su glavna izvora prava EU-a: primarno pravo i sekundarno pravo.

 

Primarno pravo uspostavljeno je ugovorima i to su „osnivački” ugovori: Ugovor o Evropskoj uniji, Ugovor o funkcionisanju Evropske unije i Ugovor o osnivanju Evropske zajednice za atomsku energiju, zatim protokoli i prilozi ugovorima, ugovori u pristupanju država članica Evropskoj uniji i drugi ugovori.

 

Sekundarno pravo sastoji se od pravnih instrumenata koji se temelje na tim ugovorima, kao što su uredbe, direktive, odluke i sporazumi. Uz to, postoje i opća načela prava EU-a, sudska praksa koju je razvio Sud Europske unije i međunarodno pravo.

 

Uredbe su u potpunosti obvezujuće danom njihova objavljivanja u Službenom listu EU, te se direktno primjenjuju u državama članicama.

 

Područje radnog zakonodavstva sastoji se od obvezujućih direktiva. Državama članicama ostavljen je prostor i postavlje ogovarajući pravni okvir da kroz implementaciju direktive u nacionalno zakonodavstvo (posredstvom nacionalnog parlamenta) definiraju konkretna pravna rješenja i ugrade ih u svoje zakone.

 

Pravo EU-a može biti izravno izvršivo na sudovima država članica EU-a („izravan učinak”) te se zakoni država članica EU-a mogu smatrati neprimjenjivima kad su u proturječnosti sa pravom EU-a.