Prava radnika u slučaju nezakonitog otkaza

 

Član 106.

 

(1) Ako radnik, na zahtijev poslodavca, prestane sa radom prije isteka propisanog otkaznog roka, poslodavac je obavezan da mu isplati naknadu plaće i prizna sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznog roka.

(2) Ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit može poslodavca obavezati da:

  1. vrati radnika na rad, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili druge

odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće u visini plaće koju bi radnik ostvario

da je radio i nadoknadi mu štetu, ili

  1. isplati radniku:

–          naknadu plaće u visini plaće koju bi radnik ostvario da je radio;

–          naknadu štete za pretrpljenu štetu;

–         otpremninu na koju radnik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom

pravilnikom o radu ili ugovorom o radu;

–          druge naknade na koje radnik ima pravo, u skladu sa zakonom, kolektivnim

ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.

(3) Ako radnik prestane sa radom prije isteka propisanog otkaznog roka, bez saglasnosti poslodavca, poslodavac ima pravo na naknadu štete prema opštim propisima o naknadi štete.

(4) Radnik koji osporava otkazivanje ugovora o radu može tražiti da sud donese privremenu mjeru o njegovom vraćanju na rad, do okončanja sudskog spora.

 

__________________

 

Ako radnik, na zahtijev poslodavca, prestane sa radom prije isteka propisanog otkaznog roka, poslodavac je obavezan da mu isplati naknadu plaće i prizna sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznog roka (st.1.).

 

Ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit može poslodavca obavezati da:

  1. vrati radnika na rad, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili druge

odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće u visini plaće koju bi radnik ostvario

da je radio i nadoknadi mu štetu, ili

  1. isplati radniku:

–          naknadu plaće u visini plaće koju bi radnik ostvario da je radio;

–          naknadu štete za pretrpljenu štetu;

–         otpremninu na koju radnik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom

pravilnikom o radu ili ugovorom o radu;

–          druge naknade na koje radnik ima pravo, u skladu sa zakonom, kolektivnim

ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. – (st.2.)

 

Polazeći od pristupa da je ono što je protivno zakonu ništavo, nezakonit otkaz u pravnom

smislu je ništav. To ima za posljedicu da se radni odnos vraća u stanje u kojem je bio prije davanja otkaza (ništavost djeluje ex tunc). Tokom postupka zaposlenik može isticati da odluka o otkazu ugovora o radu nije dopuštena zbog materijalnopravnih ili procesnopravnih razloga.

Radnik kojem je dat nezakonit otkaz ima pravo restitucije na poslove koje je prethodno obavljao ili druge odgovarajuće poslove. Vraćanje zaposlenika na posao naredit će se samo u slučaju da zaposlenik to traži. Sud nije nadležan narediti takvo vraćanje u slučaju da zaposlenik takav zahtjev nije postavio. Da bi se izbjegli prigovori nemogućnosti izvšenja u slučaju kada se traži samo vraćanje na poslove na kojima je radnik prethodno radio, a koji su u međuvremenu ukinuti, bilo bi dobro u tužbenom zahtjevu alternativno tražiti vraćanje na druge odgovarajuće poslove.

U slučaju utvrđenja nezakonitosti otkaza, zaposleniku pripada naknada plaće za razdoblje

tokom kojeg je zbog nezakonitog otkaza bio onemogućen raditi i za obavljeni rad primati

plaću. U sudskoj praksi javlja se i stav da ta naknada obuhvata i stimualativni dio plaće na koji bi radnik imao pravo da nije bilo nezakonitog otkaza. Zbog često relativno dugog trajanja radnih sporova i zakonskih zateznih kamata koje teku od dana dospijeća svakog mjesečnog iznosa plaće, iznos dugovane (naknade) plaće i zateznih kamata može biti značajan i predstavljati veliko finansijsko opterećenje za poslodavca koji je izgubio radni spor u vezi sa zakonitošću datog otkaza.

 

Da li pravo na naknadu plaće za vrijeme nemogućnosti rada zbog nezakonitog otkaza ima i zaposlenik koji se odmah po otkazu zaposlio kod drugog poslodavca i kod tog poslodavca ostvarivao jednaku ili veću plaću od plaće koju je imao kod poslodavca koji mu je nezakonito otkazao.

 

U sudskoj praksi prevladava stav da zaposlenik ima pravo na naknadu plaće samo u visini izmakle dobiti zbog nezakonitog otkaza. U tom smislu zaposlenik koji se nakon otkaza zaposlio kod drugog poslodavca ima pravo samo na razliku u plaći (između plaće koju je imao kod poslodavca koji mu je nezakonito otkazao i plaće koju je imao kod poslodavca kod kojeg se zaposlio nakon otkaza). To znači da ako je kod novog poslodavca imao veću plaću od plaće koju je imao kod poslodavca koji mu je nezakonito otkazao, zaposlenik po toj osnovi nema pravo na naknadu plaće. U stručnoj literaturi nailazimo na kritike takve sudske prakse. Međutim, treba napomenuti da i zaposlenik koji se nađe u takvom položaju ima pravo na naknadu štete za slučaj sudskog raskida radnog odnosa (ako je umjesto povratka na rad zatražio sudski raskid ugovora o radu).

U praksi se javljaju i dileme od kada teče zastara potraživanja naknade plaće u slučaju nezakonitog otkaza (od dana dospijeća svakog mjesečnog iznosa dugovane plaće ili od dana sudskog utvrđenja nezakonitosti otkaza). Zastara potraživanja neisplaćene plaće teče od dospijeća svakog dugovanog iznosa. Stoga, ako tužbom kojom je traženo utvrđenje nišavosti otkaza nije tražena i isplata dugovanih plaća, prema sudskoj praksi se nakon utvrđenja ništavosti otkaza neisplaćene plaće mogu potraživati samo za razdoblje koje nije obuhvaćeno zastarom, odnosno samo za razdoblje od tri godine prije dana podnošenja tužbe kojom se traži isplata neisplaćenih plaća.

 

Uz stav 3. ako radnik prestane sa radom prije isteka propisanog otkaznog roka, bez saglasnosti poslodavca, poslodavac ima pravo na naknadu štete prema opštim propisima o naknadi štete, što je i razumljivo i isto je nužno kako bi se doveli u jednak položaj poslodavac i radnik u periodu otkaznog roka i kako bi se sprječile štetne posljedice u procesu rada.

 

Radnik koji osporava otkazivanje ugovora o radu može tražiti da sud donese privremenu mjeru o njegovom vraćanju na rad, do okončanja sudskog spora (st.4.).

 

Odluka o privremenom vraćanju tužitelja na posao, nije pravno izjednačena sa Privremenom mjerom iz člana 278. ZPP-a i Sudskom mjerom obezbjeđenja predviđenom članovima od 268. do 277. te čl. od 279. do 290. ZPP-a). Navedene (privremena i sudska mjera obezbjeđenja) određuju se u slučajevima i pod uslovima propisani tim zakonskim odredbama, radi obezbjeđenja potraživanja koje je predmet spora. Odluka o zahtjevu za privremeno vraćanje radnika na rad, do okončanja spora, predviđena je materijalnim propisom čiji je cilj i svrha, zaštita radnika već u toku samog postupka od očigledno nezakonitog otkaza ugovora o radu, kako ne bi neosnovano trpio štetne pravne posljedice očigledne nezakonitosti odluke poslodavca. Prema tome, ne radi se o privremenoj ni o sudskoj mjeri obezbjeđenja, predviđenim ZPP, nego obavezi tuženog na ispunjenje činidbe, privremenim vraćanjem tužitelja na posao, do okončanja spora. Ispunjenje uslova za određivanje ove vrste privremene mjere i utvrđivanje postojanja „očigledne nezakonitosti odluke o otkazu“, u ocjeni je suda, uslovi su relativnog karaktera i utvrđuju se u svakom konkretnom slučaju, s obzirom na stanje dokaza.

Ovakvom odlukom tuženi je obavezan na činidbu prema materijalnom pravu (na vraćanje tužitelja na posao), jer bi se u tom slučaju radilo o nezakonitom otkazu ugovora o radu, te je radi izbjegavanja štetnih posljedica, nužno tužitelja privremeno vratiti na posao. Privremeno vraćanje tužitelja na posao podrazumijeva njegovo vraćanje na posao do okončanja spora.

 

 

Ukoliko postupi suprotno članu 106. stav 1. ZOR-a poslodavac odgovara i prekršajno.

 

Naime odredbom člana 171. stav (1) tačka 60) Zakona o radu propisano je da će se novčanom kaznom od 1.000,00 KM do 3.000,00 KM, a u ponovljenom prekršaju novčanom kaznom od 5.000,00 KM do 10.000,00 KM kaznit za prekršaj poslodavac -pravno lice ako ne ispuni obaveze prema radniku iz člana 106. stav 1. ovog zakona.

 

 

 

 

_ _ _ _ _ _ _

 

Pitanje iz prakse:

Do kada traje radni odnos kada radnik uspije u radnom sporu o otkazu, ali ne traži da

ga poslodavac vrati na posao?

Ako poslodavac odbije radnika primiti na posao nakon što je to sud naredio, a radnik u

izvršnom postupku to ne zatraži, radni odnos će mu prestati nakon proteka trideset dana od dana kada je radnik stekao pravo na podnošenje prijedloga za ovrhu.

 

 

Poslodavac nije obavezan pozvati radnika na posao, nego se radnik mora sam brinuti o ostvarenju svojih prava i javiti se poslodavcu radi početka obavljanja posla. Ako poslodavac odbije primiti radnika na posao, radniku ostaje mogućnost da to ostvari u izvršnom postupku koji mora pokrenuti, tj. podnijeti prijedlog za izvršenje u roku trideset dana od dana kada je stekao pravo da taj prijedlog podnese, tj. od dana pravomoćnosti presude kojom je utvrđeno da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao te kojom se naređuje vraćanje radnika na posao. Ako je bio žalbeni postupak, onda od dana primitka drugostepene presude kojom je odbijena žalba poslodavca. Naravno, radnik nije obavezan podnijeti prijedlog za ovrhu radi vraćanja na rad. To je samo njegovo pravo. Ako poslodavac odbije radnikov zahtjev za vraćanje na posao ili se radnik uopće ne javi poslodavcu, a radnik u navedenom roku od trideset dana za podnošenje prijedloga za izvršenje taj prijedlog ne podnese, trebalo bi smatrati da je radnik samovoljno raskinuo radni odnos i to sa zadnjim danom dokada je mogao pokrenuti izvršni postupak. Dotada je bio u radnom odnosu i zato dotada ima pravo na naknadu plaće (kao da je radio). Ako se radnik ne javi poslodavcu radi početka rada, nego u zakonskom roku (od 30 dana) podnese prijedlog za izvršenje radi vraćanja na rad, smatramo da bi trebao snositi troškove izvršnog postupka dokle god se ne javi poslodavcu, jer bi izvršni postupak bio opravdan samo ako se radnik javio poslodavcu, a ovaj ga je odbio primiti na posao. Inače, samo izvršenje na temelju izvršne isprave kojom je izvršeniku (poslodavcu) naloženo da tražioca (radnika) vrati na rad (odnosno u službu) u FBiH provodi se izricanjem novčanih kazni poslodavcu prema odredbama čl. 17. Zakona o izvršnom postupku. Dakle, prema sudskoj praksi poslodavac nije obavezan pozvati radnika da se vrati na rad (na posao). No, kako radni odnos radnika traje sve do isteka zakonskoga roka od 30 dana za pokretanje izvršnog postupka, to je u načelu korisno za poslodavca da radnika što prije pozove na posao kako mu ne bi morao plaćati naknadu plaće još trideset dana, a da radnik ne radi. Naime, u tom bi slučaju i izvršni postupak koji bi radnik pokrenuo radi vraćanja na rad bio bespredmetan, jer bi radnik tražio da se izvrši nešto što je poslodavac voljan ispuniti dobrovoljno. I u tom slučaju ako radnik odbije posao, moglo bi se uzeti da je radnik samovoljno raskinuo radni odnos (bez obzira na to što rok za pokretanje izvršnog postupka još traje). Tražilac, koji je podnio prijedlog da bude vraćen na rad, može predložiti da sud donese rješenje kojim će odrediti da mu je izvršenik dužan isplatiti na ime plaće (zapravo naknade plaće) mjesečne svote dospjele od pravomoćnosti odluke pa dok ponovno ne bude vraćen na posao, te odrediti izvršenje radi naplate dosuđenih iznosa.1

 

_________________

1 Modul 2 Radno zakonodavstvo u BiH radni odnosi u praksi iz 2007. godine