Sudska praksa

 

Član 83. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa.

Član 106. Zakona o radu.

Član 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

PRAVO ZAPOSLENIKA NA NOVČANO POTRAŽIVANJE OD POSLODAVCA NIJE OGRANIČENO ROKOM ZA TUŽBU, ALI PODLIJEŽE APSOLUTNOJ ZASTARI POTRAŽIVANJA KAO I SVA DRUGA OBLIGACIONO-PRAVNA POTRAŽIVANJA.

Iz obrazloženja:

Prema odredbama Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa koji je bio na snazi do stupanja na snagu Zakona o radu (05.11.1999. godine), te odredbama Zakona o radu pravo radnika na novčano potraživanje od poslodavca nije ograničeno rokom za tužbu, ali podliježe apsolutnoj zastari potraživanja, kao i sva druga obligaciono pravna potraživanja.

Prema odredbama člana 106. Zakona o radu apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, a isto pravilo važilo je i u vrijeme važenja Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa i to primjenom opštih načela, tj. odredaba Zakona o obligacionim odnosima koji je u članu 372. stav 1. predvidjeo da povremena potraživanja (kao što su plaće) zastarjevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: Rev–908/04 od 24.01.2006. godine).

 

 

Zastara – pravo na regres

 

Član 106. Zakona o radu

UKOLIKO ROK ZA ISPLATU NAKNADE ZA KORIŠTENJE GODIŠNJEG ODMORA (REGRES) NIJE UTVRĐEN ZAKONOM, KOLEKTIVNIM UGOVOROM ILI ODLUKOM POSLODAVCA, PRAVO NA POTRAŽIVANJE REGRESA DOSPIJEVA PRVOG NAREDNOG DANA NAKON POČETKA KORIŠTENJA GODIŠNJEG ODMORA I OD TADA POČINJE TEĆI ZASTARA ZAHTJEVA ZA ISPLATU REGRESA. PRAVO NA REGRES JE AKCESORNE PRIRODE I OSTVARIVANJE TOG PRAVA ZAVISI OD KORIŠTENJA GODIŠNJEG ODMORA, TAKO DA ZAPOSLENIK KOJI NIJE KORISTIO GODIŠNJI ODMOR NEMA PRAVO NA REGRES.

(PresudaVrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000904 od 13.08.2009. godine)

 

Zastara – doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje

Član 106. Zakona o radu i član 3. stav 2. u vezi sa članom 82. stav 5. Zakona o

penzijskom i invalidskom osiguranju.

UPLATA DOPRINOSA ZA PENZIJSKO I INVALIDSKO OSIGURANJE PREDUSLOV JE ZA OSTVARIVANJE PRAVA NA PENZIJU, PA SE NA OVE OBAVEZE NE MOŽE PRIMIJENITI ZASTARNI ROK IZ ČLANA 106. ZAKONA O RADU, JER SE NE RADI O TAKVOJ VRSTI POTRAŽIVANJA KOJE PODLIJEŽE ZASTARIJELOSTI  (ČLAN 3.STAV 2. U VEZI SA ČLANOM 82. STAV 5. ZAKONA O PENZIJSKOM I INVALIDSKOM OSIGURANJU).

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 53 0 P 005646 08 Rev od

07.07.2009. godine i presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0- Rev-08-000424 od 09.06.2009. godine)

 

 

Član 106. Zakona o radu

KADA TUŽENI NE OSPORAVA POSTOJANJE (NASTANAK) TUŽITELJEVOG

NOVČANOG POTRAŽIVANJA, ALI ISTIČE PRIGOVOR ZASTARE TOG

POTRAŽIVANJA, ONDA JE ON DUŽAN DOKAZATI POČETAK I ISTEK ROKA

ZASTARJEVANJA, PA I KADA TUŽITELJ U TUŽBI NIJE NAVEO TAČAN DATUM NASTANKA NJEGOVOG POTRAŽIVANJA. U TAKVOM SLUČAJU TUŽITELJ JE DUŽAN SAMO IZNIJETI ČINJENICE USLIJED KOJIH JE ZASTARJEVANJE PREKINUTO ILI JE SPRIJEČEN TOK ZASTARJEVANJA.

Zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine sa

sjednice od 10.05.2010. godine.

 

 

Član 96. stav 2. i član 103. stav 3. Zakona o radu

Član 67. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku

 

KAD JE PREDMET RADNOG SPORA POBIJANJE ZAKONITOSTI OTKAZA ODNOSNO RJEŠENJA O PRESTANKU RADNOG ODNOSA,NEBLAGOVREMENA TUŽBA SE ODBACUJE I U POGLEDU NOVČANOG ZAHTJEVA ZA ISPLATU NAKNADE PLAĆE U VISINI PLAĆE KOJU BI ZAPOSLENIK OSTVARIO DA JE RADIO.

 

Iz obrazloženja:

 

Samo usvajanje zahtjeva za poništenje rješenja o prestanku djelatne službe konstituisalo bi pravo revidenta na naknadu traženih plaća, odnosno vodilo osnovanosti njegovog novčanog zahtjeva, kako su to pravilno zaključili i nižestepeni sudovi.

Međutim, u konkretnom slučaju nije bilo mjesta odbijanju novčanog zahtjeva, već odbacivanju tužbe,  pa i u pogledu novčanog zahtjeva, ali na ovo nepravilno postupanje prvostepenog suda revident nije ukazao u svojim pravnim lijekovima, pa ga ovaj revizijski sud ne može sankcionisati po službenoj dužnosti (član 241. ZPP).

Naime, propuštanjem roka za podnošenje tužbe gubi se pravo na tužbu, tako da se u tom slučaju radi o zastarjelosti tužbe, a ne samog potraživanja, pa stoga rok za podnošenje tužbe ima karakter materijalnog prekluzivnog roka, a ne roka zastarjelosti.

Kada je tužba zastarjela, odnosno kada je nastupila prekluzija u pogledu nenovčanog potraživanja iz radnog odnosa (poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa), čija bi eventualna osnovanost konstituisala pravo na novčano potraživanje (naknada plaća za vrijeme nezakonitog prestanka radnog odnosa), onda se takva tužba ima odbaciti u cijelosti. Stoga nema mjesta različitom tretiranju tih zahtjeva sa stanovišta rokova zastarjelosti na način da se u pogledu nenovčanog zahtjeva tužba odbacuje, a da se novčani zahtjev odbija kao neosnovan, kako je to nepravilno učinio prvostepeni sud.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 041086 11

Rev od 21.05.2012. godine).

 

Član 372. stav 1. i član 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima

Član 106. Zakona o radu

POTRAŽIVANJA ISPLATE NEISPLAĆENIH PLAĆA IMAJU KARAKTER

POVREMENIH POTRAŽIVANJA, PA ZASTARJEVAJU U ROKU OD TRI

GODINE.

Iz obrazloženja:

Revizija je dozvoljena i osnovana.

Ovaj sud je primjenom odredbe člana 237. stav 3. važećeg Zakona o parničnom postupku ocjenio da reviziju treba dopustiti bez obzira što vrijednost spora ne prelazi 10.000,00 KM (član 237. stav 2. ZPP), jer bi odlučivanje u ovoj pravnoj stvari moglo biti od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

Osnovano tuženi u reviziji tvrdi da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, kada su odlučujući o osnovanosti prigovora o zastarjelosti potraživanja tužiteljice našli da je pravni osnov potraživanja tužiteljice neosnovano obogaćenje, koje zastarjeva u općem zastarnom roku od 5 godina (član 371. Zakona o obligacionim odnosima), zbog čega da potraživanje tužiteljice nije zastarjelo.

U konkretnom slučaju ne radi se o neosnovanom obogaćenju. Tužiteljica od tuženog potražuje neisplaćene plaće u periodu od 1.11.1999. godine do 30.6.2000. godine, za vrijeme kada je bila u radnom odnosu kod tuženog, u iznosima od po 200,00 KM mjesečno, ukupno 1.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti pojedinačnih mjesečnih iznosa.

Potraživanja isplate neisplaćenih plaća imaju karakter povremenih potraživanja, koja kao takva u smislu člana 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima zastarjevaju u roku od 3 godine, dok je članom 106. Zakona o radu propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja ako zakonom nije drugačije određeno.

To što je tužiteljica u tužbi kao pravni osnov svog potraživanja naznačila neosnovano obogačenje ne veže sud, koji u smislu člana 53. stav 3. Zakona o parničnom postupku nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva, a prema odredbi stava 4. istog člana postupat će po tužbi i kada tužitelj nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva.

Iznos plaće, obračun i razdoblje isplate koje ne može biti duže od 30 dana, kod poslodavca se ugovara ugovorom o radu u skladu sa kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu. Obračun i isplata nisu ovisni o uspjehu u poslovanju, ali su neodvojivo povezani sa obavljanjem poslova i radnih zadataka u radnom odnosu koji je po svojoj prirodi trajni pravni odnos bez obzira da li je zasnovan na neodređeno ili neko određeno vrijeme. Kada se kao naknada za izvršavanje poslova i radnih zadataka u tom trajnom odnosu isplaćuje periodično u vremenskim razmacima ne dužim od 30 dana i dospijeva protekom tog vremena, plaća ima sva obilježja povremenog potraživanja koje dospijeva u zakonom određenom periodu koji je kraći od 1 godine kako je to određeno u članu 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima i kao takvo zastarjeva za 3 godine računajući odvojeno od dospjelosti svake pojedine mjesečno neisplaćene plaće.

Polazeći od činjenice da tužiteljica traži isplatu plaće za period od 1.11.1999. godine do 30.6.2000. godine, a da je tužbu podnijela 12.7.2004. godine, dakle po isteku roka od tri godine od posljednjeg dospjelog potraživanja, njeno potraživanje je zastarjelo zbog čega su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su na potraživanja plaća kao neosnovanog obogaćenja primjenili opći zastarni rok od 5 godina.

Pored toga treba napomenuti da se na povremena dospjela novčana potraživanja, kakva su isplate neisplaćenih plaća, kamata dosuđuje od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu (član 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima).

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: Rev–594/05 od

11.05.2006. godine)

 

 

Umanjenje radne sposobnosti – zastara

43.

Član 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

TROGODIŠNJI SUBJEKTIVNI ZASTARNI ROK ZA PODNOŠENJE TUŽBE ZA

NAKNADU ŠTETE ZBOG UMANJENE RADNE SPOSOBNOSTI U SMISLU ČLANA 376. STAV 1. ZOO RAČUNA SE OD DANA KADA JE LIJEČENJE OD POSLJEDICA ŠTETNOG DOGAĐAJA ZAVRŠENO, JER JE OŠTEĆENI TADA MOGAO DA SAZNA DA SU POSLJEDICE POVREDE TAKVE PRIRODE DA SE NA OSNOVU NJIH MOŽE OSTVARITI PRAVO NA NAKNADU ŠTETE (ŠTETA KOJA ĆE SUKCESIVNO NASTAJATI U BUDUĆNOSTI).

Iz obrazloženja:

Zastarni rok za podnošenje tužbe za naknadu štete zbog umanjene radne sposobnosti u smislu člana 376. stav 1. ZOO raČuna od dana kada je liječenje od posljedica štetnog događaja završeno, jer je oštećeni tada mogao da sazna da su posljedice povrede takve prirode da se na osnovu njih može ostvariti pravo na naknadu štete (šteta koja će sukcesivno nastajati u budućnosti). Takvu naknadu štete tužiteljica je mogla tražiti u obliku rente, ali i sukcesivnim utuživanjem naknade za proteklo razdoblje, ali se u svakom slučaju rokovi zastare za prvo utuženo potraživanje računaju po odredbama člana 376. ZOO, odnosno u roku od tri godine od dana kada je tužiteljica doznala za štetu i za osobu koja je štetu prouzrokovala.

Samo za buduću štetu koja je posljedica uzroka ranije štetne radnje i koja vremenski

nije s njom povezana, niti je njeno nastupanje izvjesno, rok zastare počinje teći od dana kad u budućnosti ta šteta bude nastala. Međutim, ako se buduća šteta može sagledati zajedno sa sadašnjom štetom, odnosno ako je ona po redovnom toku stvari izvjesna, kao što je to slučaj u predmetnoj parnici, tada se radi o šteti za koju je oštećeni već saznao, a ne o šteti koju će doznati tek kada nastupi gubitak u zaradi.

( Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000525 od 09.06.2009. godine)

 

Član 67. stav 1. i član 446. Zakona o obligacionim odnosima

UGOVOR O PREUZIMANJU DUGA MOŽE SE ZAKLJUČITI PROSTOM SAGLASNOŠĆU VOLJA UGOVORNIH STRANA, PA SE POSTOJANJE VOLJE ZA

ZAKLJUČENJE TAKVOG NEFORMALNOG UGOVORA MOŽE ISKAZATI I PUTEM ODREĐENIH KONKLUDENTNIH RADNJI.

Iz obrazloženja:

Relevantna činjenična utvrđenja prvostepenog suda, koja su kao pravilna i potpuna

prihvaćena od strane drugostepenog suda, mogu se rezimirati na slijedeći način: Rješenjem od 08.05.1990. godine tuženi je svog radnika (pomoćnik direktora) P.M.

uputio na rad u svoje Predstavništvo u Aleksandriji – Egipat na mandatni period od četiri

godine, počev od 15.08.1990. godine, raspoređujući ga na poslove rukovodioca Predstavništva. Odlukom od 12.02.1996. godine tuženi je P.M. produžio mandat do

opoziva, tako da je P.M. na poslovima rukovodioca Predstavništva u Aleksandriji radio do 17.07.1997. godine.

Generalni direktor tuženog podnio je dana 07.05.1990. godine R SUP SRBiH Sarajevo,

tadašnjem poslodavcu tužiteljice, zahtjev da se tužiteljici, radi odlaska i boravka sa bračnim drugom P.M. u inostranstvo, umirovi radni odnos na period od četiri godine, počev od 15.08.1990. godine. U istom zahtjevu tuženi je naveo da će on sam snositi troškove produženog penzijsko-invalidskog osiguranja tužiteljice za svo vrijeme njenog boravka sa suprugom u inostranstvu.

Rješenjem SIZ-a PIO BiH, Filijala Sarajevo od 31.10.1990. godine tužiteljici je utvrđeno

svojstvo osiguranika u produženom penzijskom i invalidskom osiguranju počev od 15.08.1990. godine i utvrđena osnovica osiguranja.

Tuženi je za tužiteljicu vršio uplate doprinosa za produženo penzijsko i invalidsko

osiguranje zaključno sa 09.02.1992. godine, nakon čega je prestao vršiti uplate navedenih

doprinosa.

Rješenjem DF PIO BiH od 10.12.1998. godine utvrđeno je da doprinosi za produženo

penzijsko i invalidsko osiguranje za preostali period od 10.02.1992. godine do 17.07.1997. godine iznose 14.544,00 KM i da je tužiteljica navedeni iznos dužna platiti u roku od osam dana od dana donošenja rješenja.

Tužiteljica se obraćala tuženom sa zahtjevom da izvrši preuzetu obavezu uplate doprinosa. Povodom navedenog zahtjeva na sjednici Upravnog odbora od 19.12.2002. godine, tuženi je donio zaključak da zbog trenutnih finansijskih teškoća odloži razmatranje zahtjeva dok se za to ne steknu povoljniji uslovi.

Odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva prvostepeni sud je, imajući u vidu iznesena činjenična utvrđenja, zasnovao na pravnom zaključku da okolnost što je tuženi u jednom

periodu vršio uplate doprinosa za tužiteljicu i „eventualno obećao vršiti i dalje ove uplate“ ne stvara obavezu tuženog da uplati preostale doprinose, jer on nije zakonski obveznik plaćanja navedenih doprinosa, već sama tužiteljica, niti je bilo kojim aktom svog nadležnog organa preuzeo takvu obavezu.

Osnovano revidentica u reviziji ukazuje da je drugostepena presuda, kojom je kao

pravilan prihvaćen pravni zaključak prvostepenog suda i potvrđena njegova odluka,

zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Odredbom člana 69. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja („Službeni list SFRJ“ broj 23/82 – 44/90) bilo je propisano da se u staž osiguranja računa i vrijeme provedeno po prestanku obaveznog osiguranja za koje je plaćen doprinos (produženo osiguranje).

Pravilno su nižestepeni sudovi u tumačenju navedene zakonske odredbe zaključili da je produženo osiguranje dobrovoljno osiguranje, koje se priznaje na zahtjev osiguranika, u konkretnom slučaju tužiteljice, i da je osiguranik obveznik uplate doprinosa za produženo osiguranje, ali su pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu ispustili iz vida odredbe Zakona o obligacionim odnosima o preuzimanju duga (član 446. ZOO), odnosno odredbe o preuzimanju ispunjenja (član 453. ZOO).

Odredbom člana 446. stav 1. ZOO propisano je da se preuzimanje duga vrši ugovorom između dužnika i trećeg lica (preuzimaoca), na koji je pristao povjerilac.

Prema stavu trećem istog zakonskog člana pretpostavlja se da je povjerilac dao svoj pristanak ako je bez ograde primio neko ispunjenje od preuzimaoca, koje je ovaj učinio u

svoje ime. Dakle, preuzimanje duga je ugovor između dužnika ( u konkretnom slučaju tužiteljice, kao obveznik plaćanja doprinosa) i trećeg lica (u konkretnom slučaju tuženi), na koje je pristao povjerilac (u konkretnom slučaju DF PIO BiH).

Ugovor o preuzimanju duga može se zaključiti prostom saglasnošću volja ugovornih strana (član 446. u vezi sa članom 67. stav 1. ZOO), pa se postojanje volje za zaključenje takvog neformalnog ugovora može iskazati i putem određenih konkludentnih radnji.

Kako se svojstvo osiguranika u produženom penzijskom i invalidskom osiguranju priznaje samo na zahtjev osiguranika, a imajući u vidu nesporno utvrđenje činjenice da se

tuženi, prije nego što je tužiteljica podnijela zahtjev nadležnom organu za priznanje produženog osiguranja, obratio njenom poslodavcu sa zahtjevom da se umirovi njen radni

odnos, uz navod da će sam snositi troškove njenog produženog penzijskog i invalidskog osiguranja, može se van svake razumne sumnje izvesti zaključak da je navedenim zahtjevima prethodio usmeni dogovor između tužiteljice i tuženog o svim aspektima njenog radno-pravnog statusa za vrijeme boravka u inostranstvu, pa tako i o preuzimanju obaveze tuženog da za tužiteljicu plaća predmetne doprinose.

Drugim riječima, logičnom slijedu životnog događaja ne bi odgovaralo da tuženi upućuje

zahtjev poslodavcu tužiteljice u kome se obavezuje da će plaćati predmetne doprinose, koju obavezu i ispunjava do 09.02.1992. godine, a da prethodno od strane tužiteljice nije upoznat da ona želi koristiti mogućnost produženog osiguranja i da sa istom nije ugovorio da će on umjesto nje izvršavati obavezu plaćanja doprinosa.

Najzad, ni na sjednici svog Upravnog odbora od 19.12.2002. godine tuženi ne negira postojanje svoje obaveze, već je njeno ispunjenje prolongirao do sticanja materijalnih mogućnosti za njeno ispunjenje, pa se i sa osnova te činjenice nameće kao logičan zaključak o postojanju ugovora o preuzimanju duga.

Prema činjeničnim utvrđenjima nižestepenih sudova SIZ PIO BiH, kao pravni prednik DF PIO BiH, primio je ispunjenje uplata doprinosa od strane tuženog za period od 15.08.1990. godine do 09.02.1992. godine, pa se u skladu sa odredbom člana 446. stav 3. ZOO ima zaključiti da je povjerilac dao svoj pristanak na ugovor o preuzimanju duga.

Iz sadržaja dokaza izvedenih u postupku ne može se izvesti zaključak da tuženi, prilikom uplata doprinosa za period od 15.08.1990. do 09.02.1992. godine, nije povjeriocu stavio do znanja da on ispunjenje vrši kao svoju obavezu (član 446. stav 3. ZOO), tim više što iz sadržaja rješenja SIZ-a PIO BiH, kojima je za pojedine godine utvrđivana osnovica osiguranja, proizilazi da su ta rješenja dostavljana na plaćanje tuženom. U hipotezi da tuženi isplate nije vršio u svoje ime (kao svoju obavezu) i da shodno tome ne važi pretpostavka da je povjerilac dao pristanak na ugovor o preuzimanju duga, tužbeni zahtjev bi bio osnovan sa stanovišta odredbe člana 453. ZOO.

Do preuzimanja ispunjenja (član 453. stav 1. ZOO) dolazi ugovorom između dužnika i trećeg lica kojim treći preuzima obavezu da umjesto dužnika ispuni dužnu činidbu. Navedeni ugovor proizvodi pravne učinke samo između ugovornih strana (povjerilac ne stiče nikakva prava prema trećem licu), ali dužnik ima pravo od trećeg zahtjevati da ovaj povjeriocu blagovremeno i uredno ispuni dužnikov dug, a konkretna činjenično pravna situacija, u najnepovoljnijoj hipotezi za tužiteljicu, ukazuje na postojanje ugovora o preuzimanju ispunjenja.

Uplata doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje preduslov je za ostvarivanje prava na penziju, pa se na ove obaveze ne može primijeniti zastarni rok iz člana 106. Zakona o radu, jer se ne radi o takvoj vrsti potraživanja koje podliježe zastarijelosti (član 3. stav 2. u vezi sa članom 82. stav 5. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju), pa je neprihvatljiv tuženikov prigovor zastarijelosti predmetnog zahtjeva.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001012 od

10.11.2009. godine)