Zaštita u slučajevima diskriminacije

 

Član 12.

 

(1) U slučajevima diskriminacije u smislu odredaba ovog zakona, radnik kao i lice koje traži zaposlenje mogu od poslodavca zahtijevati zaštitu u roku od 15 dana od dana

saznanja za diskriminaciju.

(2) Ako poslodavac u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva iz prethodnog stava, ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljem roku od 30 dana podnijeti tužbu

nadležnom sudu.

(3) Ako radnik odnosno lice koje traži zaposlenje u slučaju spora iznesu činjenice koje opravdavaju sumnju da je poslodavac postupio suprotno odredbama ovog zakona o

zabrani diskriminacije, na poslodavcu je teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije, odnosno da postojeća razlika nije usmjerena na diskriminaciju već da ima svoje

objektivno opravdanje.

(4) Ako sud utvrdi da je tužba iz stava 2. ovog člana osnovana poslodavac je dužan radniku uspostaviti i osigurati ostvarivanje prava koja su mu uskraćena, te mu nadoknaditi štetu nastalu diskriminacijom.

 

________________________________

 

 

Ovom odredbom regulisano je pravo radnika kao i lica koje traži zaposlenje na sudsku i vansudsku zaštitu, te postupak, način, rokovi, teret dokazivanja, naknada štete i druga prava iz tog odnosa.

 

Radnik i lice koje traži zaposlenje mogu od poslodavca zahtijevati zaštitu u roku od 15 dana od dana saznanja za diskriminaciju. Ako poslodavac u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva iz prethodnog stava, ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljem roku od 30 dana podnijeti tužbu nadležnom sudu.

Dakle ukoliko se radnik kao i lice koje traži zaposlenje ne obrati poslodavcu za zaštitu u roku od 15 dana od dana saznanja za diskriminaciju, nego zaštitu traži direktno od suda, takva tužba će biti odbačena kao preuranjena. U stavu (1) i (2) ovog člana propisanu su prekluzivni rokovi, te se njihovim protekom gubi mogućnost vođenja sudskog postupka.

 

Ukoliko radnik na osnovu njemu raspoloživih dokaza, učini vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani. Ako ispuni taj uslov, navodni diskriminator je dužan dokazivati da nije prekršio princip jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije u predmetu rasprave. Ako tuženi sa stepenom sigurnosti ne dokaže da diskriminacije nema, sud je dužan utvrditi da je pravo na jednako postupanje povrijeđeno („in dubio pro discriminatione“). Navodni diskriminator u tom slučaju treba da dokaže da je njegovo postupanje opravdano s obzirom na prirodu posla i druge okolnosti i s obzirom na lična svojstva i karakteristike radnika ili lica koje traži zaposlenje.

 

Odredbe o zabrani diskriminacije ugrađene su u mnoge zakone, npr. Zakon o radu, Zakon o zabrani diskriminacije, Zakon o ravnopravnsoti spolova, Zakon o zaštiti potrošača, Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Zakon o visokom obrazovanju, Porodični zakon, Zakon o obligacionim odnosima, itd.

 

Iako su navedeni zakoni sadržavali određene odredbe, tek su donošenjem Zakona o zabrani diskriminacije stvorene pretpostavke za učinkovitu zaštitu od dikriminacije.

 

Prema Zakonu o zabrani diskriminacije centralna institucija nadležna za zaštitu od diskriminacije je Ombudsmen za ljudska prava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ombudsmen Bosne i Hercegovine).

Ombudsmen Bosne i Hercegovine između ostalog: a) zaprima pojedinačne i grupne žalbe u vezi s diskriminacijom; b) fizičkim i pravnim licima koja su podnijela žalbu zbog diskriminacije daje potrebna obavještenja o njihovim pravima i obavezama, te mogućnostima sudske i druge zaštite; c) povodom žalbe Ombudsmen Bosne i Hercegovine može odlučiti da ne prihvati žalbu ili da pokrene postupak istraživanja u skladu s posebnim propisima; d) predlaže pokretanje postupka medijacije u skladu s odredbama Zakona o medijaciji; e) prikuplja i analizira statističke podatke o slučajevima diskriminacije. U slučaju kada sud razmatra predmet o kojem je Institucija ombudsmena već donijela preporuku, koju stranka u postupku koristi kao dokaz, sud je dužan u skladu s pravilima postupka razmotriti preporuke ombudsmena. Također Zakonom o zabrani diskriminacije predviđenu su prekršajne sankcije zbog povrede odredbi tog zakona. Za prekršaje propisane ovim zakonom mogu se izreći zaštitne mjere oduzimanja predmeta

i zabrane obavljanja određene profesionalne djelatnosti, poslovne aktivnosti ili dužnosti.

 

Sva javna tijela te ostale pravne osobe dužni su da u svoje opće pravne akte, ili kroz

posebne pravne akte, reguliraju načela i principe jednakog postupanja, te da osiguraju

učinkovite interne procedure zaštite od diskriminacije (čl. 24. st. 4 ZZD).

 

Građanskopravna zaštita od diskriminacije regulisana je članova 11. do 18. Zakonu o zabrani diskriminacije. Odredbe ZZD sadrže određene specifičnosti u odnosu na odredbe Zakona o parničnom postupku, te će se u dijelu odredbi kojim je ZZD uređeno drugačije postupati u antidiskriminacijskim parnicama.

 

Odredbom član 12. ZZD propisano je da lice ili grupa lica koja su izložena bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama ovog zakona, ovlašteni su da podnesu tužbu i traže:

  1. a) utvrđivanje da je tuženi povrijedio tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da

radnja koju je preduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje – tužba za utvrđivanje diskriminacije, deklaratorni antidiskriminacijski zahtjev

  1. b) zabranu preduzimanja radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njene posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije) – tužba za zabranu odnosno propuštanje (prohibitivni zahtjev) ili otklanjanje diskriminacije (restitutivni zahtjev)
  2. c) da se nadoknadi materijalna i nematerijalna šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim zakonom – tužba za naknadu štete;
  3. d) da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak

tuženika objavi u medijima – tužba za objavu presude

 

Pored različitosti vezanih za tužbe Zakon o zabrani diskriminacije sadrži i specifične odredbe vezano za mjesnu nadležnost suda, teret dokazivanja, učešće trećih lica, paricijski rok i izvršnost, pravo na izjavljivanje revizije i kolektivnu tužba.

 

Poslodavac je dužan radniku uspostaviti i osigurati ostvarivanje prava koja su mu uskraćena, te mu nadoknaditi kako materijalnu tako i nematerijalnu štetu nastalu diskriminacijom.Materijalna šteta se sastoji u izgubljenoj zaradi, a nematerijalna se može sastojati u povredi dostojanstva, časti, ugleda, tjelesnog i duševnog zdravlja, nemogućnost zaposlenja, itd.