Obaveznost kolektivnog ugovora

 

Član 142.

 

Kolektivni ugovor je obavezan za strane koje su ga zaključile, kao i za strane koje su mu naknadno pristupile.

 

 

_________________________

 

 

Kolektivnim ugovorom smatra se onaj kolektivni ugovor koji je obavezujući za  strane koje su ga zaključile, a u čijem su zaključivanju neposredno učestvovale ili su ovlastile nekog da to učini u njihovo ime ili su naknadno pristupile kolektivnom ugovoru.

 

 

Kolektivni ugovor obavezuje strane koje su ga zaključile, te sve osobe koje su u vrijeme zaključenja kolektivnog ugovora bile ili su naknadno postale članovima udruženja, koja je sklopila kolektivni ugovor. U kolektivnom ugovoru mora se naznačiti razina njegove primjene, odnosno radi li se o razini pojedinog poslodavca, ili razini grane (granski kolektivni ugovor).

 

U slučaju kolektivnih ugovora sklopljenih na razini preduzeća (ili drugog oblika pravne osobe), pravna pravila kojima se uređuju pitanja iz radnih odnosa, odnosno prava radnika, primjenjuju se na sve radnike zaposlene kod tog poslodavca, nezavisno o tome jesu li članovi sindikata ili ne, jer bi u suprotnom prekršio načelo zabrane diskriminacije.

 

Kolektivni ugovori sklopljeni na razini sektora ili grane djelatnosti (npr. graditeljstvo, metalna industrija ili turizam) obavezuju samo poslodavce koji su članovi udruženja poslodavaca koja je potpisala ugovor (bez obzira jesu li bili članovi udruženja u trenutku potpisivanja, ili su joj pristupili naknadno). Poslodavci članovi udruženja koja je potpisala granski kolektivni ugovor dužni su ga primjenjivati u odnosu na sve radnike koje zapošljavaju.

 

Ako postoji interes Federacije, Federalni ministar može proširiti primjenu općeg i granskog kolektivnog ugovora i na druge poslodavce koji nisu članovi udruženja  poslodavaca – strane kolektivnog ugovora, za koje se ocijeni da postoji opravdani interes radi ostvarivanja ekonomske i socijalne politike u Federaciji u cilju obezbjeđenja jednakih uvjeta rada.

 

 

U radnom zakonodavstvu vlada princip relativne prinudnosti normi pošto se cilj radnopravne zaštite postiže uređivanjem minimuma zaštite na radu i u vezi sa radom koja se mora obezbjediti, ali se može i poboljšati svakim nižim pravnim izvorom – Princip in favorem labaratoris – princip pogodnosti.

 

Kada odredbe kolektivnog ugovora nisu u saglasnosti s ustavom i zakonom, na ostvarivanje prava iz radnog odnosa primjenjuju se odredbe zakona o radu.

 

Široko zakonsko određivanje predmeta i sadržine kolektivnih ugovora u Bosni i Hercegovini omogućava da se kolektivnim ugovorima mogu urediti brojna pitanja iz oblasti radnih odnosa, počev od zasnivanja, raspoređivanja radnika, radnog vremena, zaštite na radu, sindikalnog organiziranja, odgovornosti radnika, pa do prestanka radnog odnosa i zaštite prava radnika, u skladu sa zakonom i drugim propisima. Međutim, iako ugovorne strane imaju autonomiju, što se očituje u slobodi odlučivanja da li će kolektivne ugovore uopće zaključiti i šta će se u njih unijeti, ipak iz jednog broja zakonskih odredbi može se zaključiti da se kolektivni ugovori trebaju zaključiti, jer se njima trebaju urediti izvjesna pitanja iz domena radnih odnosa (npr. plaće, koje se osim kolektivnim ugovorom  mogu urediti i pravilnikom o radu ili ugovorom o radu).

 

Kolektivni ugovor ima obligacioni dio i normativni dio.

 

Obligacioni dio čine odredbe kojim se reguliraju prava i obaveze strana ugovornica kao što su obaveze u pogledu kolektivnog pregovaranja, provedbe kolektivnog ugovora, rješavanja sporova, tumačenja, otkaza, dopune ili izmjene kolektivnog ugovora, očuvanje socijalnog mira, itd.

Normativni dio kolektivnog ugovora čine norme objektivnog prava. Normama se reguliše: 1)  sadržina pojedinačnog radnog odnosa (cijena rada, radno vrijeme, odmori, odsustva, itd; 2) zasnivanje radnog odnosa; 3) programi zbrinjavanja viška zaposlenika; 4) sistem radnih obaveza i disciplina ponašanja; 5) solidarne norme;  itd.