Plaće – nisu povremena potraţivanja

 

Ĉlan 372. stav 1. i ĉlan 279. stav 3. ZOO

PLAĆE I DRUGA NOVĈANA POTRAŢIVANJA IZ RADNOG ODNOSA NE PREDSTAVLJAJU POVREMENA POTRAŢIVANJA IZ ĈLANA 372. STAV 1. ZOO, PA ZATEZNA KAMATA NA NAVEDENA NOVĈANA POTRAŢIVANJA TEĈE POĈEV OD DOSPJELOSTI SVAKOG POJEDINOG IZNOSA, A NE POĈEV OD DANA PODNOŠENJA TUŢBE.

(Zakljuĉak GraĊanskog odjeljenja Vrhovnog suda F BiH sa sjednice od 17.09.2009. godine,kojim se mijenja pravni stav ovog suda objavljen u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 1/2006, sentenca broj 23)

 

Član 21. Zakona o radu

 

UGOVOR O PROFESIONALNOM IGRANJU, ZAKLJUČEN IZMEĐU KOŠARKAŠKOG KLUBA I IGRAČA, NEMA ZNAČENJE UGOVORA O RADU.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000754 10

Rev od 24.05.2011. godine)

 

 

 

Član 72. stav 3. Zakona o radu

 

ZAPOSLENIK IMA PRAVO NA NAKNADU PLAĆE ZA VRIJEME NESKRIVLJENOG PREKIDA RADA, A TRAJANJE OVOG PRAVA NIJE OGRANIČENO ZAKONOM.

Iz obrazloženja:

Drugostepeni sud je shvatanja da tužitelju ne pripada pravo na naknadu plaće u smislu člana 72. stav 3. Zakona o radu koji se odnosi na privremeni zastoj u proizvodnji, kod činjenice da više od 4 godine radne neangažovanosti tužitelja, ne može se smatrati privremenim zastojem u proizvodnji, da tužitelj tokom postupka nije dokazao razloge zbog kojih nije radio, tako da na pouzdan način nije utvrđeno da li je do prekida rada došlo krivicom tužitelja ili zbog privremenog zastoja u proizvodnji ili iz drugih razloga.

Po ocjeni ovog suda ovaj zaključak drugostepenog suda je neprihvatljiv. Naime, drugostepeni sud u potpunosti zanemaruje da je tuženi u odgovoru na tužbu izričito naveo da tuženi ne radi više godina i da tužitelj nije kriv što je došlo do prekida rada kao nespornu činjenicu da tuženi kao poslodavac u utuženom periodu tužitelju nije riješio radno pravni status. Kod ovakvog utvrđenja i nespornih činjenica da tuženi ne radi više godina i da je sam tuženi učinio nespornim da tužitelj nije kriv što je došlo do prekida kod tuženog, neprihvatljivo je stanovište drugostepenog suda kojim stavlja na teret tužitelju da dokazuje činjenice da nije kriv što nije dolazio na posao. Dakle, shodno navedenom može samo proizilaziti zaključak da razlozi za prekid rada su mogli biti iznuđeni objektivnim okolnostima ili postupcima tuženog kao poslodavca, a nikako skrivljenim ponašanjem zaposlenika. Nadalje, za razliku od plaće koja se ostvaruje radom, naknada plaće se ostvaruje bez rada u slučajevima koji su određeni zakonom, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu. U konkretnom slučaju za naknadu plaće za vrijeme neskrivljenog prekida rada postoji osnov u zakonu i u Pravilniku o radu tuženog. Prema tome, radi se o jednom od prava proisteklih iz rada, koje su zakon, a i akti samog poslodavca izričito garantovali, pri čemu mjere trajanja ovog prava nisu ograničene niti u zakonu, a ni u pravilniku o radu, dakle, ne predviđaju potpuni gubitak ovog prava, odnosno naknade plaće u slučaju prekida rada u dužem trajanju. Iz navedenih razloga, drugostepeni sud je u osporenoj odluci pogrešno primijenio materijalno pravo i relevantne odredbe člana 123. i člana 126. ZPP-a, kada je u konačnici odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva usmjeren na naknadu plaće i doprinosa u spornom periodu od 01.01.2009. do 12.04.2013. godine, te neosnovano prebacio na tužitelja teret dokazivanja određenih činjenica koje i nisu bile sporne.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 53 0 Rs 045534 17 Rev od

10.10.2017. godine).