Sticanje prava na godišnji odmor

 

Član 48.

 

(1) Radnik koji se prvi put zaposli ili koji ima prekid rada između dva radna odnosa duži od 15 dana, stiče pravo na godišnji odmor nakon šest mjeseci neprekidnog rada.

(2) Ako radnik nije stekao pravo na godišnji odmor u smislu stava 1. ovog člana, ima pravo na najmanje jedan dan godišnjeg odmora za svaki navršeni mjesec dana rada, u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

(3) Odsustvo sa rada zbog privremene spriječenosti za rad, materinstva i drugog odsustva koje nije uvjetovano voljom radnika, ne smatra se prekidom rada iz stava 1. ovog člana.

 

_____________________

 

 

Odredbom stava (1) ovog člana propisano je da radnik koji se prvi put zaposli stiče pravo na godišnji odmor nakon šest mjeseci neprekidnog rada, kao i radnik  koji ima prekid rada između dva radna odnosa duži od 15 dana.

 

Također radnik koji radi sa nepunim radnim vremenom stiče pravo na godišnji odmor nakon šest mjeseci rada, jer je jedini uslov za sticanje prava na godišnji odmor šest mjeseci neprekidnog rada, te to pravo nije uslovljeno radom sa punim radnom vremenom.

 

Odredbom stava (2) ovog člana propisano je da ako radnik nije stekao pravo na godišnji odmor u smislu stava (1) ovog člana, ima pravo na najmanje jedan dan godišnjeg odmora za svaki navršeni mjesec dana rada, u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

 

Također isto što važi za radnika sa nepunim radnim vremenom koji ima pravo na najmanje jedan dan godišnjeg odmora za svaki navršeni mjesec dana rada, na isti način kao što to pravo ima i radnik koji radi puno radno vrijeme.

 

Pravo na najmanje jedan dan godišnjeg odmora za svaki navršeni mjesec dana rada, detaljno se reguliše kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

 

Međutim ovo pravo nije radniku zagarantovana bez obzira na okolnosti, te je upravo u tom smislu u skladu sa stavom (2) potrebno kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu odrediti to pravo vodeći računa da se ne ugrozi poslovni proces i plan radnih zadataka i da radnikov izostanak sa posla određenog dana poslodavcu nenanese štetu. Takvim postupanjem nastala bi faktički neravnopravnost strana u radnom odnosu, jer bi jedna strana svjesno koristila svoje pravo u nevrijeme za drugu stranu (što je protivno načelu savjesnosti i poštenja).

 

Sticanje prava na godišnji odmor je različito od ostvarivanja radnog staža, koji se stiče sabiranjem sati, te je radnik koji radi pola radnog vremena šest mjeseci, stekao tri mjeseca radnog staža.

 

Sticanje prava na godišnji odmor bez obzira da li se rad obavlja u punom ili nepunom radnom vremenu izjednačeno je i  Konvencijom MOR-a o radu na nepuno radno vrijeme, 1994. godine, broj 175.

 

Pravo na plaćeni godišnji odmor i regres mogu se odrediti u skladu s radnim vremenom. S obzirom da radnik radi nepuno radno vrijeme naknada plate može mu se odrediti u skladu sa platom koju ostvaruje radeći nepuno radno vrijeme, ali poslodavac može propisati i drugačije, tj. da omogućiti radniku naknadu plate kao radnicima koji rade puno radno vrijeme, ako je to za njega povoljnije (što je malo vjerovatno da se i desi). Isto važi i za regres.

 

Također potrebno je istaknuti da je pravilo da radnik im pravo da iskoristi godišnji odmor kod poslodavca kod kojeg je stekao to pravo, prije prestanka rada kod njega, a prije nego zasnuje radni odnos kod novog poslodavca. Naravno stari i novi poslodavci mogu se sporazumjeti o korištenju godišnjeg odmora kod novog poslodavca. Međutim ako se sporazum između novog i starog poslodavca ne postigne, odgovornost za korištenje godišnjeg odmora pada na poslodavca kod kojeg je radnik stekao pravo na godišnji odmor za određenu kalendarsku godinu.

 

I radnik koji je zaključio ugovor o radu na određeno vrijeme npr. na četri mjeseca i koristio četiri dana godišnjeg odmora ima pravo na regres (Ovo pravo je utvrđeno Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH „za korištenje godišnjeg odmora“, a kolektivni ugovor ne navodi broj dana godišnjeg odmora kao uslov za regres niti govori o srazmjernom regresu).

 

Odsustvo sa rada zbog privremene spriječenosti za rad, materinstva i drugog odsustva koje nije uvjetovano voljom radnika, ne smatra se prekidom rada (stav 3).

 

Ne smatraju se prekidom rada (niti se u godišnji odmor uračunavaju) slučajevi privremene spriječenosti za rad u smislu propisa o zdravstvenom osiguranju i korištenje odsustva sa rada po odredbama ovog zakona.

 

 

Odredbom člana 171. stav (1) tačka 30) propisano je da će se novčanom kaznom od 1.000,00 KM do 3.000,00 KM, a u ponovljenom prekršaju novčanom kaznom od 5.000,00 KM do 10.000,00 KM kaznit će se za prekršaj poslodavac -pravno lice ako radniku ne omogući korištenje godišnjeg odmora u najkraćem trajanju određenom ovim zakonom (član 47. i član 48. stav 2).

Također vidjeti član 171. ZOR-a stavove (2), (3) i (4).