VII. PLAĆA I NAKNADA PLAĆE

Pravo na plaću

 

Član 75.

 

(1) Plaća radnika utvrđuje se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

(2)  Plaća za obavljeni rad i vrijeme provedeno na radu sastoji se od

  1. a) osnovne plaće;
  2. b) dijela plaće za radni učinak ukoliko je isti ostvaren i
  3. c) uvećane plaće iz člana 76. ovog zakona.

(3) Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuju se elementi za određivanje osnovne plaće i dijela plaće po osnovu radnog učinka.

(4) Radni učinak definiše poslodavac u skladu sa općim propisima, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu.

 

________________

 

Plaća radnika utvrđuje se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu (st.1).

 

Pravo na plaću utemeljeno je na međunarodnom radnom pravu, domaćem zakonodavstvu, kolektivnim ugovorima, autonomnom pravu i individualnom ugovoru o radu.

 

U praksi se ipak primjenjuje kombinovani metod regulisanja plaće, jer se, u suštini, plaća reguliše na osnovu zakona o radu, ugovora o radu, pravilnika o radu, kolektivnog ugovora i granskog kolektivnog ugovora.

 

Prema stavu 2. ovog člana koji je mijenjan Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“ broj: 89/18) plaća za obavljeni rad i vrijeme provedeno na radu sastoji se od:

  1. a) osnovne plaće;
  2. b) dijela plaće za radni učinak ukoliko je isti ostvaren i
  3. c) uvećane plaće iz člana 76. ovog zakona.

 

Za obavljeni rad prema organizaciji i sistematizaciji poslova, radniku pripada plaća.

Osnovna plaća je cijena rada koju poslodavac mora isplatiti radniku na osnovu zakona o radu, ugovora o radu, pravilnika o radu, kolektivnog ugovora i granskog kolektivnog ugovora.

Također osnovna plaća je najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za puno radno vrijeme, prosječan radni učinak – rezultate rada,  posao odgovarajuće složenosti i normalne uslove rada.

 

Režim reguliranja plaća obuhvata sveukupnost pravila koja uređuju odnos između mjere

“nagrađivanja radnika za rad” i mjere radnikovog obavljenog rada.

 

Radni učinak jeste izraz učinka rada zaposlenog na radnom mjestu u odnosu na postavljene norme i ostvaruje se ukoliko je postavljena norma premašena.

 

Radni učinak određuje se na osnovu kvaliteta i obima obavljenog posla, kao i doprinosa radnika poslovnom rezultatu poslodavca koji se utvrđuje opštim aktima, ugovorom o radu ili drugim aktima poslodavca (čl. 123. st. 5. Zakona o radu RS).

 

Iako je kolektivni ugovor (prestao da važi) obavezan za strane koje su ga zaključile, kao i za strane koje su mu naknadno pristupile potrebno je ukazati na isti u cilju određivanja svakog od dijelova plaće.

Članom 10. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora FBiH propisano je da se elementi za utvrđivanje osnovne plaće i dijela plaće po osnovu radnog učinka utvrđuju granskim kolektivnim ugovorom, te je rješavanje pitanje elementa dijela plaće radnika u domenu granskih kolektivnih ugovora. Međutim, ni tu nije kraj nerješavanju ovog pitanja, jer se u stavu 3. istog člana Općeg kolektivnog ugovora FBiH propisuje da ukoliko ovi elementi nisu regulisani granskim kolektivnim ugovorom, onda se utvrđuju pojedinačnim kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu (za poslodavce koji po osnovu člana 118. ZORFBiH nisu obavezni donositi pravilnik o radu).

 

Vezano za uvećanu plaću radnik ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni rad i noćni rad, te za rad na dan sedmičnog odmora, praznika ili nekog drugog dana za koji je zakonom određeno da se ne radi, u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

 

 

Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuju se elementi za određivanje osnovne plaće i dijela plaće po osnovu radnog učinka (st.3).

Elementi za određivanje osnovne plaće su često bili najniža plaća i koeficijent za pojedina radna mjesta.

Također elementi za određivanje osnovne plaće može biti priroda posla, složenost posla (najmanje složeni poslovi, složeni poslovi, srednje složeni poslovi, složeni poslovi, složeniji i specijalizirani poslovi itd.).

Na primjer plaća se može odrediti na osnovu složenosti poslova radnog mjesta i satnice, gdje svako radno mjesto pripada jednoj grupi složenosti, tako da osnovna plata tog radnog mjesta bude satnica od tog radnog mjesta i broj sati.

 

Granski kolektivni ugovori koji su definisali osnovnu plaću radnika, koristili su slične elemente u njenom definisanju, to jest:

– mjesečni fond radnih sati provedenih na radu,

– neto satnicu i

– koeficijent složenosti poslova radnog mjesta

 

 

Radni učinak definiše poslodavac u skladu sa općim propisima, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu (st.4.).

 

Dijelovi plaće su: osnovna plaća koja se isplaćuju za rad sa punim radnim vremenom i normalnim uvjetima rada za odgovarajući posao + dio plaće po osnovu radnog učinka + uvećanja plaće po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada i sl. Prema tome, radni učinak je definisan kao poseban dio ukupne plaće radnika, tj. on nije vezan za osnovnu plaću radnika koja se isplaćuju u skladu s elementima koji se utvrde granskim KU, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu. Također, elementi za utvrđivanje dijela plaće po osnovu radnog učinka moraju biti posebno utvrđeni. Međutim, nigdje nije predviđeno da se ukoliko radnik ne ostvari određeni radni učinak u visini normiranog da za takav negativan radni učinak može primiti manju plaću na način da se umanji osnovna plaća radnika. Prema navedenoj, zakonskoj defniciji radni učinak može biti samo pozitivan, tj. 0 i veći od nule, a nikako negativan, jer bi to značilo da se „zadire“ u drugi dio plaće radnika koji se zove osnovna plaća. Naime, definicija osnovne plaće ne ulazi u mjerenje radnog učinka već su elementi za njeno utvrđivanje: normalni uslovi rada, odgovarajući posao i puno radno vrijeme 1.

 

Kada se govori o dijelu plaće po osnovu radnog učinka često se misli na isplate različitih

bonusa, stimulacija i sličnih nagrada radnicima, a koje podrazumijevaju određene isplate po osnovu doprinosa radnika poslovnom uspjehu preduzeću i sl. Međutim, takve isplate, za razliku od radnog učinka, nisu zakonski definisane, odnosno njihove isplata se uređuje internim aktima poslodavca, pa se tako npr. na osnovu odluke o isplati stimulacije radnik može posebno nagrađivati.U principu, riječ o isplatama koje imaju karakter jednokratnog nagrađivanja rada radnika, dok mjerenje i isplata dijela plaće po osnovu ostvarenog radnog učinka ima redovan, obračunski i kontinuiran karakter, pa iako je isplata jednog i

drugog uslovljena ostvarenim učinkom na radu nije moguće poistovjetiti ovakve isplate, odnosno isplatom određenog bonusa radniku zadovoljiti zahtjev za mjerenjem, utvrđivanjem i isplatom dijela plaće radnik koji se zove ostvareni radni učinak.

S obzirom na to da postoje različiti sistemi mjerenja radnog učinka (o kojima ovom prilikom nismo govorili), postavlja se pitanje da li će se zaista insistirati na mjesečnom utvrđivanju radnog učinka radnika ili će se „dozvoliti“ da rezultati njegovog mjerenja (posebno imajući u vidu specifičnost pojedinih poslova i zahtjevnost procesa

mjerenja radnog učinka na mjesečnom nivou) iskazuju npr. kvartalno i sl. 2.

 

 

 

 

 

 

_______________________________

  1. Mirela Mašić, dipl. oec.-Pravo i finansije broj: 9/17 – Radni učinak kao dio plaće radnika, str. 17.
  2. , str. 20.