Osnovi i vrste diskriminacije

 

Član 8.

(1) Zabranjena je diskriminacija radnika kao i lica koje traži zaposlenje, s obzirom na spol, spolno opredjeljenje, bračno stanje, porodične obaveze, starost, invalidnost, trudnoću, jezik, vjeru, političko i drugo mišljenje, nacionalnu pripadnost, socijalno porijeklo, imovno stanje, rođenje, rasu, boju kože, članstvo ili nečlanstvo u političkim strankama i sindikatima, zdravstveni status, ili neko drugo lično svojstvo.

(2) Diskriminacija može biti direktna ili indirektna.

(3) Direktna diskriminacija, u smislu ovog zakona, znači svako postupanje uzrokovano nekim od osnova iz stava 1. ovog člana kojim se radnik, kao i lice koje traži zaposlenje stavlja ili je bilo stavljeno u nepovoljniji položaj u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj situaciji.

(4) Indirektna diskriminacija, u smislu ovog zakona, postoji kada određena naizgled neutralna odredba, pravilo, kriterij ili praksa stavlja ili bi stavila u nepovoljniji položaj radnika kao i lice koje traži zaposlenje zbog određene osobine, statusa, opredjeljenja, uvjerenja ili vrijednosnog sistema koji čine osnove za zabranu diskriminacije iz stava 1. ovog člana u odnosu na drugog radnika, kao i lice koje traže zaposlenje.

 

____________________

 

Zaštita ljudskih prava i sloboda i načelo zabrane diskriminacije zajednička su baština modernog međunarodnog prava. Katalog ljudskih prava i sloboda nije konačna, osnovi diskriminacije se mogu dodatno proširivati, prilagođavati, usavršavati i obogaćivati s unapređenjem mjera implmentacije u praksi.

 

Načelo zabrane diskriminacije (načelo jednakosti) kod prijema u radni odnos zasniva se  zakonskoj i moralnoj pretpostavci temeljem koje se prema radnicima koji su po različitim osnova slični treba slično i postupati.

 

Upravo zbog toga načelo jednakosti određeno je moralnim normama kao sistemom nepisanih pravila ljudskog ponašanja. Pri tome valja imati na umu da su faktori vrijednosti na kojima je utemeljeno načelo jednakosti (načelo zabrane diskriminacije) promjenjivi, jer to zavisi i od  odabranih vrijednosti za koje se može odlučiti zakonodavac ili sudovi u svojim presudama, što u konačnosti zavisi od društvenih kretanja.

 

Koncept jednakosti i zabrane diskriminacije ne pretpostavlja zabranu svih razlikovanja, izdvajanja ili preferiranja u zapošljavanju, zbog toga je i nužna specifikacija osnova koje su definicijom diskriminacije obuhvaćene.

 

Zakonske odredbe kao temelj diskriminacije predviđaju uopšteno i druga  obilježja koja nisu u neposrednoj vezi sa prirodom radnog odnosa. U duhu toga prema evropskim standardima i praksi sudova u okruženju, diskriminacija je prisutna i kroz druge osnove, kao što su godine života, invalidnost, porodične obaveze, privatni život, mjesto rođenja, spolna orijentacija, bračni status, materinstvo, fizički izgled i sl.

 

Diskriminacija može biti i kroz uvredljivo ponašanje, omalovažavanje, odnosno uznemiravanje drugih, jer takvo ponašanje vrijeđa ljudsko dostojanstvo. Vjerovatno ništa ne može tako lako da povrijedi dostojanstvo čovjeka kao  neljudsko ponašanje. Bez obzira da li je praćeno drugim oblicima diskriminacije, omalovažavanje i uznemiravanje jednog lica zbog njegovog ličnog svojstva samo po sebi jeste nedozvoljeno diskriminatorsko postupanje.

 

Polna diskriminacija široko je rasprostranjena u području rada i zapošljavanja, gdje dolazi do izražaja više različitih diskriminacijskih postupaka na koje su radnici i osobe koje traže posao jednostavno naviknuti. Diskriminatorskim postupkom počinju razgovori za posao, poslodavci se raspituje o trudnoći, planovima o trudnoći, bračnom stanju, vezama. Također kod poslodavaca su pojedini radnici bez osnova u povlaštenom položaju, dok su drugi za isti rad manje plaćeni, oduzimaju im se prava koja proizlaze iz materinstva, dobijanje otkaza zbog bolovanja radi bolesti djeteta, trudnoće itd.

 

Pravljenje razlike odnosi se na davanje prvenstva, isključivanje ili ograničavanje.

Nejednak tretman se manifestuje stavljanjem pojedinca ili određene grupe osoba u gori položaj ograničavanjem prava u odnosu na drugu osobu li grupu osoba koji se favorizuju.

Nejednak tretman sastoji se u činjenju ili nečinjenju, te s tim u vezi razlikuje se direktna (neposredna) i indirektna (posredna) dikriminiacija.

Direktna diskriminacija je kad se neko tretira na gori način u odnosu na drugog u uporedljivoj situacija pri čemu je bitno da postoji povezanost sa osnovama diskriminacije iz stav 1. ovog člana. Primjer za direktnu diskriminaciju imamo u slučejvima onemogućavanja napredovanja, uskraćivanje prava na korištenje vlastitog jezika, propuštanje općine da osigura prevoz za djecu jednog naselja i slično.

Indirektna diskriminacija postoji kada određena naizgled neutralna odredba, pravilo, kriterij ili praksa stavlja ili bi stavila u nepovoljniji položaj radnika kao i lice koje traži zaposlenje zbog određene osobine, statusa, opredjeljenja, uvjerenja ili vrijednosnog sistema u odnosu na drugog radnika, kao i lice koje traže zaposlenje kao što je to slučaj kad poslodavac bez osnove traži vozačku dozvolu, a to šteti invalidnim licima.

 

Kod koncepta jednakih prilika radi se o dopuštanju pozitivnih mjera koje unapređuju sposobnost pripadnika podzastupljenih grupa pri natjecanju za mjesta na tržištu rada, a ne njihovo pogodovanje pri raspodijeli radnih mjesta. Stoga bi prednost sa aspekta određenog svojstva zaspošljavanju, prema konceptu jednakih prilika bio nedopušten, osim u slučajevima pogodovanja osoba s tjelesnim ili duševnim poteškoćama.

Prema konceptu jednakih rezultata dopušteno je davanje prednosti pri zapošljavanju kandidatu koji pripada podzastupljenom polu, ali uz tzv. poštednu klauzulu, tj. uz obvezu uzimanja u obzir prepreka koje je imao kandidat suprotnog pola. Dakle, prema konceptu jednakih rezultata isključenje zaštićene grupe predstavlja dopuštenu iznimku od zabrane diskriminacije.

 

Odredba člana 11 Zakona o radu govori o pozitivnim mjerama nejednakog tretmana. Ovom odredbom utvrđeno je da se ne smatra diskriminacijom pravljenje razlike, isključenje ili davanje prvenstva u odnosu na određeni posao kada je priroda posla takva ili se posao obavlja pod takvim uvjetima da karakteristike povezane sa nekim od osnova iz člana 8. ovog zakona predstavljaju stvarni i odlučujući uvjet obavljanja posla, te da je svrha koja se timeželi postići opravdana. Ne smatraju se diskriminacijom odredbe ovog zakona, kolektivnog ugovora i ugovora o radu koje se odnose na posebnu zaštitu određenih kategorija radnika u skladu sa zakonom.

 

Pozitivne mjere u materijalnom smislu u kojim se ogleda formalno nejednak tretman su također regulisane odredbama Zakona o radu  kao što je zaštita maloljetnika koji ne može da radi na naročito teškim fizičkim poslovima, radovima pod zemljom ili pod vodom, ni na ostalim poslovima koji bi mogli štetno i sa povećanim rizikom da utiču na njegov život i zdravlje, razvoj i moral, s obzirom na njegove psihofizičke osobine (čl. 57. st.1). Žena ne može biti zaposlena na poslovima pod zemljom (u rudnicima), osim u slučaju ako je zaposlena na rukovodećem mjestu koje ne zahtijeva fizički rad ili u službama zdravstvene i socijalne zaštite, odnosno ako žena mora provesti izvjesno vrijeme na obuci pod zemljom ili mora povremeno ulaziti u podzemni dio rudnika u cilju obavljanja zanimanja koje ne uključuje fizički rad (čl. 59.). Nakon isteka porođajnog odsustva, žena sa djetetom najmanje do jedne godine života ima pravo da radi polovinu

punog radnog vremena, a za blizance, treće i svako slijedeće dijete ima pravo da radi polovinu punog radnog vremena do navršene dvije godine života djeteta, ako propisom kantona nije predviđeno duže trajanje ovog prava (čl. 63.).

 

U praksi pojavilo se kao sporno pitanje da li se stranke u postupku mogu pozvati na diskriminaciju usljed nedosljedne sudske ptakse.

 

U više svojih odluka Evropski sud ističe da on ne predstavlja ”četvrti stepen suđenja” naglašavajući da nacionalno pravo primenjuju i tumače države članice i da zato sud po pravilu ”neće ulaziti” u njihovo preispitivanje.

Sud uzima u obzir primjenu pravila nacionalnog prava pri cjelokupnoj ocjeni da li je postupak bio pošten, i u slučaju da zaključi da je primjena od strane sudova ili drugih državnih organa, bila očigledno proizvoljna (arbitrarna) utvrdiće povredu prava koja su zajemčena Konvencijom.

 

Nije uloga suda da se bavi činjeničnim ili pravnim greškama koji navodno učine nacionalni sudovi osim u onoj meri u kojoj su ugrožena prava zaštićena Konvencijom. Tako npr. nije zadatak suda da upoređuje različite odluke domaćih sudova donijete u sličnim postupcima s obzirom da se nezavisnost ovih sudova mora poštovati.

Postojanje protivrječnih sudskih odluka je stalna karakteristika pravnih sistema koji se

zasnivaju na mreži prvostepenih i žalbenih sudova sa nadležnošću na određenoj teritoriji. Takve razlike mogu se javiti u okviru samog suda ovo se samo po sebi ne može smatrati nesaglasnim sa Konvencijom.