Tužiteljica svoj zahtjev u ovoj parnici za utvrđenje diskriminacije temelji na tvrdnji da je tužena OŠ „Branko Radičević“ Banjaluka u postupku zapošljavanja tužiteljice povrijedila njeno pravo na jednako postupanje, odnosno da je izvršila neposrenu diskriminaciju, tako što prilikom izbora kandidata po objavljenom konkursu za prijem radnika nije uzela u obzir prioritet u zapošljavanju koji tužiteljici pripada po odredbi člana 37. stav 1. ZPB, kojom je propisano da će, između ostalih organa i pravnih lica iz toga člana, i drugi subjekti koji su osnovani zakonom, prilikom prijema novih radnika obezbijediti da borac ima, pod istim uslovima, prioritet u zapošljavanju u odnosu na ostala lica koja nisu korisnici prava po ovom zakonu, u skladu sa propisima koji regulišu oblast rada i zapošljavanja.

Iz utvrđenog činjeničnog stanja u ovoj parnici, koje ne može biti predmet pobijanja u revizionom postupku prema izričitoj zabrani propisanoj odredbom člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13, u daljem tekstu: ZPP), proizlazi da su i tužiteljica i tužena Nataša van Engelen-Sofilj ispunjavale opšte i posebne uslove predviđene konkursom za popunu radnih mjesta, za mjesto administrativno-finansijskog radnika kod tužene OŠ „Branko Radičević“ Banjaluka. U vrijeme donošenja odluke tužene OŠ „Branko Radičević“ Banjaluka broj 610-091011/10 od 23.9.2010. godine o izboru kandidata N. van E. -S. za popunu tog radnog mjesta, tužiteljica je bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod preduzeća GP “Stefan Milutin” d.o.o (nakon toga je sporazumno raskinula radni odnos 30.09.2010. godine), a primljeni kandidat N. van E. -S. bila je nezaposleno lice prijavljeno kod zavoda za zapošljavanje od 30.06.2010. godine. Kod takvog stanja stvari tužiteljica i tužena N. van E. -S., u postupku traženja zaposlenja kod tužene OŠ „Branko Radičević“ Banjaluka po naprijed navedenom konkursu, nisu bile u istoj ili sličnoj situaciji (tužiteljica je bila zaposlena, a ova tužena nezaposleno lice), pa je tužena N. van E. -S. po tom osnovu imala prioritet u zapošljavanju u odnosu na tužiteljicu. Naime, tužiteljica bi u konkretnom slučaju imala prioritet u zapošljavanju prema odredbi člana 37. stav 1. ZPB u odnosu na primljenog kandidata, pod uslovom da je bila nezaposleno lice, koje ujedno imaju status borca, a što proizlazi iz sadržaja ove zakonske odredbe, ali i odredbe člana 107. stav 2. ZR.

Stoga tužiteljica, i prema shvatanju ovoga suda, izborom tužene N. van E. -S. na naprijed navedeno upražnjeno radno mjesto kod tužene OŠ „Branko Radičević“ Banjaluka, nije stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na izabranog kandidata, pa su nižestepeni sudovi pravilno odbili njen zahtjev za utvrđenje diskriminacije iz odredbe člana 12. stav 1. a) ZZD, odnosno odredbe člana 107. stav 2. ZR, u vezi sa odredbom člana 112. stav 4. istog zakona.

Kako osnovanost restitutivnog zahtjeva tužiteljice iz odredbe člana 12. stav 1. b) ZZD, čiji je cilj da se situacija vrati u stanje u kojoj je bila prije povrede prava na jednako postupanje, kao i reparacijskog zahtjeva iz odredbe člana 12. stav 1. c) istog zakona za naknadu nematerijalne štete uzrokovane nezakonitom povredom prava na jednako postupanje, zavisi od osnovanosti zahtjeva za utvrđenje diskriminacije, pravilno su nižestepeni sudovi, kada su odbili zahtjev tužiteljice za utvrđenje diskriminacije, slijedom toga odbili kao neosnovane i ove zahtjeve tužiteljice.

Neutemeljen je revizioni prigovor da je u postupku zapošljavanja tužiteljice kod tužene OŠ „Branko Radičević“ Banjaluka i u ovom sporu zanemaren zakonski prioritet boraca u zapošljavanju, budući da je tužiteljica uz svoju prijavu na konkurs priložila dokaz o statusu borca odakle proizlazi da je komisija tužene OŠ „Branko Radičević“ Banjaluka kod razmatranja zahtjeva svih prijavljenih kandidata bila upoznata s ovom činjenicom i istu imala u vidu, te je zbog naprijed navedenog, suprotno tvrdnji revidenta, pravilno cijenila. Netačna je reviziona tvrdnja tužiteljice da je u vrijeme donošenja odluke o prijemu kandidata N. van E. -S. dana 23.9.2010. godine imala status zaposlenog na određeno vrijeme, iz razloga što iz utvrđenog činjeničnog stanja u ovoj parnici proizlazi da je ugovor o radu na neodređeno vrijeme sporazumno raskinula nakon toga dana 30.09.2010. godine i da je od tada do donošenja prvostepene presude imala status zaposlenog na određeno vrijeme.

Tokom ovog parničnog postupka nije bilo sporno da je tužena N. van E. -S. dana 23.9.2010. godine bila nezaposleno lice i da tužena OŠ „Branko Radičević“ Banjaluka nije tražila posredovanje Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske kod njenog zapošljavanja, pa je bez značaja na ishod ovoga postupka pozivanje revidenta na Zakon o posredovanju u zapošljavanju i pravima na vrijeme nezaposlenosti.

Budući da u ovom slučaju, zbog naprijed navedenog, tužena OŠ „Branko Radičević“ Banjaluka nije postupila suprotno odredbi člana 37. stav 1. ZPB, neosnovani su i revizioni navodi koji se odnose na izjavu svjedoka J. B. o prioritetu članova porodica poginulih boraca prilikom zapošljavanja.

Tužiteljica u reviziji opisuje svoj socijalni status tako što tvrdi da je u vrijeme donošenja osporene odluke o prijem u radni odnos dana 24.09.2010. godine bila radnik na određeno vrijeme (što nije tačno), sa platom u iznosu od 400,08 KM, koju joj duži period tadašnji poslodavac nije isplaćivao i stambenim kreditom. Međutim, i kada se uzmu u obzir ovi njeni navodi, ona je u odnosu na primljenog kandidata, kao nezaposleno lice, imala povoljniji socijalni status, pa ni po tom osnovu u odnosu na izabranog kandidata tužiteljica nije stavljena u nepovoljniji položaj”. ( izvod iz presude Vrhovni Sud Republike Srpske Banjaluka broj: 71 0 P 109662 13 Rev od 12.02.2015. godine)

 

 

 

 

„Diskreciono je pravo direktora tuženog da sa liste kandidata koji ispunjavaju uslove konkursa odabere kandidata kojeg smatra najboljim ( član 89.,  93. i 114. Zakona o srednjim školama) i da to pravo direktora, isključuje mogućnost suda da u takvim slučajevima ima punu jurisdikciju, a tužitelj nije dokazo činjenice koje bi ukazivale na moguću zloupotrebu ovlaštenja direktora prilikom donošenja osporenih odluka. “ ( izvod iz presude Vrhovnog suda RS  80 0 P 007898 09 Rev oд 23.3.2011.godine).