Iz sudske prakse:

 

 Prema svojoj organizaciji ili poslodavcu, koji su štetu naknadili oštećenom licu, radnik odgovara regresno ako je štetu pruzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom.

Kada vozač nije u radnom odnosu njegova je odgovornost, koja počiva na krivici, solidarna sa odgovornošću vlasnika (koja je objektivna)». (Iz presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj: Rev 174/2000 od 26.2.2001.godine).

 

Pravni stav u pogledu odgovornosti radnika po višem stepenu prezumirane krivice, koji se ne pretpostavlja, već se mora dokazati izražen je u slijedećoj sudskoj odluci:

«Prema odredbi člana 170. ZOO. za štetu koju radnik na radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu, odgovara preduzeće u kome je on radio u trenutku prouzrokovanja štete. Preduzeće se može osloboditi ove odgovornosti ako dokaže da je zaposleni u trenutku prouzrokovanja štete postupao onako kako je trebao da postupa. Ako za štetu odgovara preduzeće, oštećeni može tražiti naknadu štete i od samog radnika, ako je on tu štetu prouzrokovao namjerno. Odgovornost preduzeća prema trećem licu je primarna u odnosu na odgovornost radnika, a odgovornost radnika nije solidarna sa odgovornošću preduzeća, već je ona supsidijarne prirode, tako da oštećeni, shodno stavu 2. člana 170. ZOO. mogu naknadu štete ostvariti neposredno od radnika, samo u slučaju, da je štetu prouzrokovao namjerno. Ovim odredbama se ne dira u pravila o odgovornosti za štetu koja potiče od opasne stvari ili opasne djelatnosti. S obzirom da je trećetuženi (koji je radnik drugotuženog preduzeća), štetu pričinio iz nehata, a ne namjerno, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, uvažavanjem žalbenih razloga trećetuženog, prvostepena presuda je preinačena tako, što je zahtjev tužitelja u odnosu na ovog tuženog odbijen.» (Iz neobjavljene presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž- 28/00 od 24.1.2001. godine).

 

 

Poslodavac odgovara za štetu koja je posljedica propusta u postupanju njegova radnika zaduženog za rad u lokalu koji nije izvršio valjan izbor osobe koja ga je kratkotrajno zamijenila u tom poslu, a pritom nanijela fizičke ozljede gostu.

 

“Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja, da je tužitelj nastradao dana … godine u prostoru tuženikovog lokala R. d. m., kada ga je udario T. B. koji se te prigode zatekao u lokalu i bio angažiran po radniku tuženika M. R., da umjesto njega neko vrijeme te večeri radi za šankom. Utvrđeno je da je te prigode tužitelj konzumirao alkohol, te da ga je T. B. napao, izudarao i nanio mu teške tjelesne ozljede, zbog kojeg je učina T. B. osuđen u kaznenom postupku tog suda pod brojem K-840/00.

Odredba čl. 170. ZOO predviđa da za štetu koju radnik u radu ili u vezi s radom uzrokuje trećoj osobi, odgovara poslodavac kod kojeg je radnik radio u trenutku uzrokovanja štete, osim ako poslodavac dokaže da je radnik u danim okolnostima postupao onako kako je trebalo. U konkretnom slučaju, T. B. nije bio zaposlen kod tuženika, zbog čega se on ne može smatrati njegovim radnikom. Nasuprot tome, radnik tuženika bio je M. R. koji je T. B., zatekavši ga u lokalu, angažirao da ga za kratko vrijeme njegove odsutnosti zamijeni za šankom. Očito je da angažiranje T. B., u danim okolnostima slavlja (pred Novu Godinu), pojačanog konzumiranja alkohola, pa i od strane tužitelja, nije predstavljao valjan izbor, što dokazuje i daljnji slijed događaja u kojem je upravo T. B. neadekvatno reagirao na osobe koje su konzumirale alkohol, pa tako i u odnosu na tužitelja kojega je fizički napao i teško tjelesno povrijedio. Tuženik je stoga odgovoran za nastalu štetu tužitelju, jer je njegov radnik M. R. propustio voditi nadzor nad lokalom i obaviti uredno poslove koji su se od njega očekivali, a u zamjenu zadužio osobu (T. B.) koja očito nije bila dorasla, u danim okolnostima, obaviti posao umjesto njega, već je dapače sama svojim radnjama dovela do incidentne situacije i prouzrokovanja štete tužitelju.

Prema tome, tuženik odgovara tužitelju za pretrpljenu štetu osnovom čl. 170. st. 1. ZOO, jer se radi o šteti u kontekstu odgovornosti tuženika, onoj nastaloj na radu koju je uzrokovao njegov radnik u vrijeme obavljanja radnih zadataka, a koja se sastojala u propustu nadzora rada u lokalu za koje je poslove, između ostalih, bio zadužen taj radnik. Radnik tuženika u danim okolnostima nije postupio onako kako je trebao i u tome leži odgovornost tuženika kao poslodavca za štetu koju je njegov radnik učinio trećima, u konkretnom slučaju tužitelju.”

VSRH, Rev-714/2005-2 od 21. veljače 2006. godine.