Odgovornost poslodavca za štetu prouzrokovanu radniku

 

Član 93.

 

(1) Ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obligacionog prava.

(2) Pravo na naknadu štete iz stava 1. ovog člana, odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

(3) Naknada plaće koju radnik ostvari zbog nezakonitog otkaza ne smatra se naknadom štete.

 

________________

 

Ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obligacionog prava.  Pod načelima odgovornosti za štetu podrazumijevaju se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, a taj zakon propisuje odgovornost po osnovu krivice i odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti bez obzira na krivicu (član 154. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima).

Za štetu na radu po odredbama člana 154. stav 1. ZOO poslodavac odgovara zaposleniku

ako je šteta posljedica propusta zaštite na radu kao sastavnog dijela organizacije rada i izvođenja radnog procesa, a za štetu po odredbama člana 154.stav 2. ZOO bez svoje krivice poslodavac odgovara u slučaju kada je šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću kojom se bavi.

 

Šteta je nastala na radu, ako ju je radnik doživio u toku obavljanja poslova radi kojih je zasnovao radni odnos. Šteta u vezi sa radom postoji kada radnik obavlja neku aktivnost koja nije direktno obavljanje posla iz radnog odnoas, ali je takva aktivnost potrebna da se obave radnje vezane za djelatnost radi  koje je zasnovan radni odnos.

S obzirom da se odgovornost poslodavca zasniva na prezumiranoj krivici, prezumira se samo postojanje obične nepažnje, a ne i gruba nepažnja ili namjera. Dakle pretpostavlja se da je poslodavac kriv za nastalu štetu i da je do štete došlo radnjama ili propustima poslodavca, a da se poslodavac može ekskulpirati od odgovornosti samo ako dokaže da za štetu, nije kriv. Poslodavac mora dokazati da nije kriv za najblaži oblik krivnje, običnu nepažnju. Međutim, sve ostale (više) stupnjeve krivnje na strani poslodavca, odnosno krajnju nepažnju ili namjeru mora dokazati radnik. Krajnja nepažnja podrazumijeva krajnje nepažljivo ponašanje poslodavca, tj. tako kako se bi ni ponašao nijedan prosječno pažljiv poslodavac. Namjera (dolus) je najteži oblik krivnje, a određuje se subjektivno. Kod poslodavca ona postoji kad je on svjestan da će svojom radnjom ili propuštanjem izazvati štetu, tj. kad hoće uzrok i posljedicu.

S tim u vezi šteta za radnika može biti uzrokovana donošenjem nezakonite odluke (odgovornost po osnovu krivice). Također šteta može biti prouzrokovana zbog propusta u zaštiti na radu gdje najčešće dolazi do povrede na radu ili profesionalnog oboljenja (odgovornost po osnovu krivice).

 

Također šteta za radnika može biti uzrokovana na drugi način npr. – ako poslodavac ne postupi po pravosnažnoj odluci suda i radnika ne vrati na rad, u kom slučaju mu uzrokuje štetu (u vidu izgubljene zarade i drugih vidova primanja po osnovu rada) propuštanjem radnje – izvršenja odluke suda o vraćanju radnika na rad (odgovornost po osnovu krivice).  .

 

Uobičajno je da poslodavac provodi ugovaranje osiguranja radnika od posljedica nesretnog slučaja putem različitih oblika kolektivnog osiguranja od nezgode, gdje je poslodavac – ugovaratelj osiguranja, a svi ili određena grupa radnika neke firme – osiguranici. Dakle, u formi ugovora u korist treće osobe.

 

Ovim oblikom osiguranja poslodavac,prvenstveno osigurava radnika jer osiguranje od nezgode u korist radnika nije isto što i osiguranje od odgovornosti poslodavca za štetu uzrokovanu radnicima (već je to posebno ili dodatno osiguranje uz navedenu policu).

 

Međutim, prema stajalištu sudske prakse i odštetnoj prirodi ugovora o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja, iznos koji je radnik primio na ime osigurane svote iz ugovora o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja uračunava se u iznos odštete koju mu poslodavac duguje s osnova odgovornosti za štetu.

 

Kad radnik, koji je pretrpio štetu povredom na radu, svoje pravo na naknadu štete ostvaruje po principu subjektivne odgovornosti (član 154. stav 1. u vezi sa članom 158. ZOO), moraju postojati sve osnovne pretpostavke odgovornosti za štetu (postojanje subjekata pravnog odnosa, štetna radnja, šteta, uzročna veza između štetne radnje i štete te krivica štetnika).

 

Ukoliko radnik svoje pravo na naknadu štete ostvaruje po principu objektivne odgovornosti (član 173. i 174. ZOO), štetnikova odgovornost se utvrđuje po osnovi uzročnosti, bez obzira na krivicu, pa se štetnik, kao imalac opasne stvari ili lice koje se bavi opasnom djelatnošću, može osloboditi odgovornosti za štetu samo ako dokaže da je šteta nastala zbog više sile, krivnje treće osobe ili samog oštećenog (član 177. ZOO).

To istovremeno znači da štetnik koji je obavezan da zbog povrede zaposlenika na radu naknadi štetu može biti ne samo njegov poslodavac, već i drugo pravno lice ili fizičko lice.

 

Pravo na naknadu štete iz stava 1. ovog člana, odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

 

Na ovoj odredbi temelje se posebni slučajevi naknade štete, npr. odgovornost za naknadu štete zbog mobinga, uznemiravanja i nasilja na radu.

Radi se o slučajevima zaštite dostojanstva radnika. Zabranjenja je diskriminacija na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete zapošljavanje i izbor kandidata za obavljanje određenog posla, obrazovanje, osposobljavanje, usavršavanje, napredovanje u poslu itd. Poslodavac je dužan zaštititi dostojanstvo radnika  za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovno dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova,  ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima.

 

Naknada plaće koju radnik ostvari zbog nezakonitog otkaza ne smatra se naknadom štete (st.3.).

 

U slučaju nezakonitog otkaza može doći do prouzrokovanja nematerijalne štete radniku zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, povrede ugleda i časti, te pretrpljenog straha.

„Sama činjenica da je otkaz ugovora o radu bio nezakonit ne predstvalja valjan pravni osnov za dosuđenje naknade nematerijalne štete za pretrpljenje duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, povrede ugleda i časti, te pretrpljenog straha, već se ista priznaje samo ako je postupak protiv zaposlenik vođen zlonamjerno i šikanozno, tj. da je u postupku nezakonitog otkazivanja zaposlenik bio izložen vrijeđanju, umanjenju njegovog ugleda, dostojanstva i sl. (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 51 0 P 005925 12 Rev od 25.07.2013. godine).“

 

 

Ukoliko postupi suprotno ovoj odredbi poslodavac odgovara i prekršajno.

 

Naime odredbom člana 171. stav (1) tačka 57) Zakona o radu propisano je da će se novčanom kaznom od 1.000,00 KM do 3.000,00 KM, a u ponovljenom prekršaju novčanom kaznom od 5.000,00 KM do 10.000,00 KM kaznit za prekršaj poslodavac -pravno lice ako radniku ne naknadi štetu u skladu sa članom 93. ovog zakona.

Ako je prekršaj iz stava 1. ovog člana učinjen prema maloljetnom radniku najniži i najviši iznos novčane kazne uvećava se dvostruko.

Za prekršaj iz stava 1. ovog člana kaznit će se poslodavac – fizičko lice novčanom kaznom od 2.000,00 KM do 5.000,00 KM.

Za prekršaj iz stava 1. ovog člana kaznit će se i odgovorno lice kod poslodavca koji je pravno lice, novčanom kaznom od 2.000,00 KM do 5.000,00 KM.