Sudska praksa

 

Član 103. stav 3. Zakona o radu

ZAPOSLENIK, KAO POVJERILAC, MOŽE SE ODREĆI SAMO OD TAČNO ODREĐENOG NOVČANOG IZNOSA OTPREMNINE I NA TAJ NAČIN OTPUSTITI

DUG, ALI SE NE MOŽE ODREĆI OD PRISTUPA SUDU NITI MU SE MOŽE STVORITI OBAVEZA DA NE POKREĆE SUDSKI POSTUPAK RADI ZAŠTITE POVRIJEĐENOG PRAVA IZ RADNOG ODNOSA. PRAVA NA PRISTUP SUDU ZAPOSLENIK SE LEGITIMNO MOŽE ODREĆI SAMO UGOVARANJEM ARBITRAŽE ILI NEKOG DRUGOG ALTERNATIVNOG NAČINA RJEŠAVANJA SPORA.

 

Iz obrazloženja:

 

Iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženog na neodređeno vrijeme kao radnik sa promijenjenom radnom sposobnošću, da mu je tuženi otkazao ugovor o radu rješenjem od 27.04.2009. godine sa otkaznim rokom od 15 dana i priznatim pravom na otpremninu, da je otkazu ugovora o radu prethodilo donošenje odluke o smanjenju broja zaposlenika od 16.02.2009. godine, kao i donošenje programa zbrinjavanja viška zaposlenika u Sisecam Soda Lukavac prema članu 98 Zakona o radu (udaljem tekstu ZOR) od 27.03.2009. godine sa tabelarnim pregledom broja izvršilaca za čijim radom je prestala potreba, da je nakon donošenja osporavanog rješenja tuženog o otkazu ugovora o radu broj 1636/09 od 27.04.2009. godine između tužitelja i tuženog zaključen Ugovor o načinu, visini, uvjetima i rokovima isplate otpremnine od 19.05.2009. godine (u daljem tekstu ugovor), da iz sadržine tog ugovora slijedi da su stranke (tužitelj kao zaposlenik, a tuženi kao poslodavac) regulisali međusobna prava i obaveze proistekle iz radnog odnosa, te da se tužitelj po tom ugovoru član V, stav 2 saglasio da su mu sa danom prestanka radnog odnosa prestala sva prava i obaveze zaposlenika stečena u radnom odnosu kod tuženog izuzev obaveza preuzetih tim ugovorom.

U takvoj pravnoj i činjeničnoj situaciji prvostepeni sud zaključuje da rješenje o otkazu ugovora o radu nije doneseno u zakonom propisanoj proceduri zato što se tužitelju, kao radniku sa promijenjenom radnom sposobnosti, nije mogao otkazati ugovor o radu bez saglasnosti sindikata, s obzirom da kod tuženog nije formirano vijeće zaposlenika, niti je Program sadržavao izričit i jasan zahtjev za izjašnjenja o otkazu ugovora o radu tužitelja, a u tabelarnom pregledu nije navedeno ime tužitelja, kao i da odluka o smanjenju broja zaposlenika od 16.02.2009. godine je ništava zato što se prije donošenja odluke tuženi nije konsultovao sa vijećem zaposlenika (član 25. Zakona o vijeću zaposlenika), niti je tuženi dokazao da je otkaz bio opravdan, kao ni to da nije u mogućnosti zbrinuti višak zaposlenika na jedan od Zakonom predviđenih načina, a što čini nezakonitim osporeno rješenje o otkazu ugovora o radu. Stoga, po mišljenju prvostepenog suda, potpisivanjem ugovora o načinu, visini, uvjetima i rokovima isplate otpremnine od 19.05.2009. godine tužitelj se nije saglasio sa otkazom ugovora o radu, jer samo odricanje prava na žalbu prilikom potpisivanja sporazuma, po ocjeni prvostepenog suda, ne predstavlja prepreku da tužitelj u sudskom postupku blagovremeno podnoseći tužbu osporava zakonitost otkaza ugovora o radu u smislu člana 103. Zakona o radu, jer podnošenje žalbe na rješenje o otkazu ugovora o radu nije uslov za traženje sudske odluke.

Drugostepeni sud, odlučujući o žalbi tuženog, mišljenja je da je pravilan zaključak prvostepenog suda da tuženi ne bi mogao tužitelju otkazati ugovor o radu, iz razloga propisanih odredbom čl. 98 ZOR bez izričite saglasnosti sindikata obzirom na nespornu činjenicu da je kod tužitelja utvrđena promjenjena radna sposobnost.Međutim drugostepeni sud ocjenjuje da je tužitelju prestao radni odnos na osnovu Ugovora o načinu, visini, uvjetima i rokovima isplate otpremnine jer tužitelj postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio poništenje zaključenog ugovora ili eventualno njegovih pojedinih odredaba, pa se tako saglasio i sa donesenim rješenjem o otkazu ugovora o radu.

Osnovano tužitelj u reviziji osporava tako izražen pravni stav drugostepenog suda, navodeći da ugovor zaključen između stranaka koji se odnosi na otpremninu visinu i način isplate nije mogao uticati na pravo tužitelja da podnese tužbu radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu. Naime, samo odricanje prava na žalbu prilikom potpisivanja sporazuma ne predstavlja prepreku da tužitelj u sudskom postupku blagovremeno podnoseći tužbu osporava zakonitost otkaza ugovora o radu u smislu člana 103. Zakona o radu. Sistem važećeg radnog prava između ostalog počiva i na načelu dispozitivnosti tako da zaposlenik slobodno raspolaže svojim pravima iz radnog odnosa. Međutim, ova sloboda raspolaganja pravima nije apsolutna i podliježe izvjesnim ograničenjima tako da iz sfere dispozicije izuzeto je pravo na zaštitu prava iz radnog odnosa iz člana 103. stav 3. ZOR.

Stoga se zaposlenik, kao povjerilac, može odreći samo tačno određenog novčanog iznosa

otpremnine ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa, u kom smislu može otpustiti dug, ali se ne može odreći od pristupa sudu, niti mu se može stvoriti obaveza da nepokrene sudski postupak radi zaštite povrijeđenog prava iz radnog odnosa. Prava na pristup sudu zaposlenik se legitimno može odreći samo ugovaranjem arbitraže ili nekog drugog alternativnog načina rješavanja spora (član 13. Evropske konvencije). Saglasnost zaposlenika sa odlukom o otkazu, ukoliko ona zaista postoji, poslodavac (tuženi) nije u konkretnom slučaju mogao izraziti u Ugovoru o uslovima o načinu, visini, uvjetima i rokovima isplate otpremnine, kroz odredbu o odricanju od sudske zaštite protiv odluke o

otkazu, već putem sporazuma sa zaposlenikom o prestanku radnog odnosa (član 86. tačka

  1. ZOR). U tom slučaju bi zaposlenik bio dužan da dokazuje da takav sporazum nije izraz

njegove prave slobodne volje (Sjednica građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH od 07.10.2011. godine.)

U predmetnoj stvari, suprotno stanovištu drugostepenog suda zaposlenik nije bio dužan poništavati ugovor o načinu, visini, uvjetima i rokovima isplate otpremnine, jer na tom ugovoru on i ne zasniva svoje pravo, a odredba člana V ugovora je ništavna po sili zakona, a sud po službenoj dužnosti pazi na ništavost. (čl.109. ZOO-a).

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 066821 11

Rev od 13.10.2011. godine)

 

 

 

 

Član 86. tačka 2. i član 100. Zakona o radu

UGOVORU  O  VISINI,  NAČINU,  USLOVIMA  I  ROKOVIMA  ISPLATE OTPREMNINE,    KOJEG JE ZAPOSLENIK ZAKLJUČIO SA POSLODAVCEM POVODOM POSLOVNO UVJETOVANOG OTKAZA, NE MOŽE SE DATI PRAVNI ZNAČAJ SPORAZUMA POSLODAVCA I ZAPOSLENIKA O PRESTANKU UGOVORA O RADU.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 000487 11

Rev od 26.06.2012. godine)

 

 

 

Član 100. stav 2. i 4. Zakona o radu

Član 21 Općeg kolektivnog ugovora

 

PRAVO  ZAPOSLENIKA  NA  OTPREMNINU  PRILIKOM  ODLASKA  U  PENZIJU NIJE USLOVLJENO ZAKLJUČENJEM UGOVORA IZMEĐU ZAPOSLENIKA I POSLODAVCA O NAČINU, UVJETIMA I ROKOVIMA ISPLATE OTPREMNINE, ODNOSNO REGULISANJEM TIH PITANJA U RJEŠENJU O PRESTANKU RADNOG ODNOSA ZBOG ODLASKA U PENZIJU.

 

Iz obrazloženja:

 

Nesporno je u ovoj pravnoj stvari da je Z.B., pravnom predniku tužiteljice, radni odnos  kod  tuženog  prestao  na  osnovu  rješenja  od  30.09.2007.  godine.  Navedenim rješenjem je određeno da navedenom zaposleniku sporazumno prestaje radni odnos zbog odlaska  u  penziju.  Pravnom  predniku  tužiteljice  otpremnina  nije  isplaćena,  a  isti  je preminuo 28.06.2008. godine.

U iznesenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji prvostepeni sud je zauzeo stav da je pravnom predniku tužiteljice pripadala otpremnina u skladu sa odredbom člana 21. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH, pa osnovom tog stava usvaja tužbeni zahtjev i tužiteljici dosuđuje novčani iznos čija visina tokom postupka nije bila sporna među parničnim strankama.

Nasuprot stavu prvostepenog suda, drugostepeni sud smatra da pravni prednik tužiteljice nije stekao pravo na otpremninu i odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ovakvu odluku drugostepeni sud, u bitnom, zasniva na interpretaciji odredbi člana 100. stav 2. i 4. Zakona o radu, osnovom koje zauzima stanovište da zaposleniku ne pripada pravo na otpremninu ukoliko u rješenju o sporazumnom prestanku radnog odnosa nisu utvrđeni način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine, niti su ta pitanja regulisana posebnim ugovorom između zaposlenika i poslodavca.

Pored toga, drugostepeni sud iznosi stav da su na tužilačkoj strani kao nužni suparničari morali učestvovati svi nasljednici umrlog Z.B., ukoliko iza njega nije proveden ostavinski postupak.

Osnovano se revizijom, i po mišljenju ovog revizijskog suda, ukazuje da izloženo shvatanje drugostepenog suda nije prihvatljivo.

Odredbom člana 21. Općeg kolektivnog ugovora propisano je da zaposlenik ima pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju najmanje u visini tri prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.

Dakle, navedena odredba kolektivnog ugovora, a niti jedan drugi propis u oblasti radnog zakonodavstva,   pravo   na   otpremninu   prilikom   odlaska   u   penziju   ne   uslovljava zaključenjem ugovora između zaposlenika i poslodavca o načinu, uvjetima i rokovima isplate te otpremnine,  odnosno  regulisanjem  tih  pitanja u  rješenju  o  prestanku  radnog odnosa zbog odlaska u penziju.

Navedena odredba Općeg kolektivnog ugovora, kao sastavni dio njegovog normativnog dijela i stoga djelujuća kao zakon, konstituiše ne samo pravo zaposlenika na otpremninu prilikom  odlaska  u  penziju  već  utvrđuje  i  visinu  te  otpremnine.  Kolektivni  ugovor proizvodi  neposredno  dejstvo  sam  po  sebi,  bez  potrebe  konkretizacije  putem  nekih posebnih individualnih ugovora,izuzev ukoliko bi suprotno bilo propisano odredbama kolektivnog ugovora.

 

(PresudaVrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 001378 11 Rev od 19.01.2012. godine)

 

 

 

Sporazum o prestanku radnog odnosa – teška materijalna situacija poslodavca

 

Ĉlan 60. Zakona o obligacionim odnosima.

TEŠKA MATERIJALNA SITUACIJA POSLODAVCA, USLIJED KOJE ZAPOSLENICIMA NIJE ISPLAĆIVANA PLAĆA U DUŽEM VREMENSKOM PERIODU, TE SVE NEIZVJESNOSTI KOJIMA SU U TAKVOJ SITUACIJI IZLOŽENI ZAPOSLENICI ZBOG TEŠKOG FINANSIJSKOG STANJA POSLODAVCA I NJEGOVOG MOGUĆEG STEĈAJA, SAMA PO SEBI, NE MOŽE PREDSTAVLJATI NEDOPUŠTENU PRIJETNJU KOJU IMA U VIDU ODREDBA ĈLANA 60. ZOO-A, PA ZAPOSLENICI NE MOGU OSNOVOM NAVEDENE ZAKONSKE ODREDBE S USPIJEHOM POBIJATI SVOJE IZJAVE O SPORAZUMNOM PRESTANKU RADNOG ODNOSA.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-07-001638

od 23.12.2008. godine)

 

 

Član 126. Zakona o parničnom postupku

Član 72. Zakona o radu

Član 50. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u

oblasti proizvodnje i prerade metala u F BiH

 

NA ZAPOSLENIKU JE TERET DOKAZIVANJA POSTOJANJA I SADRŽAJA SPORAZUMA IZMEĐU POSLODAVCA I SINDIKATA O VISINI DOGOVORENE

NAKNADE PLAĆA ZAPOSLENIKA ZA SLUČAJ PREKIDA RADA DO KOJEG JE

DOŠLO ZBOG OKOLNOSTI ZA KOJE ZAPOSLENIK NIJE KRIV.

(Presuda Vrhovnog suda F Bosne i Hercegovine broj: 70 0 Rs 000246 09 Rev od

29.03.2011. g)

 

 

Za podnošenje tužbe radi poništenja zbog mana volje, sporazuma radnika i poslodavca o prestanku ugovora o radu, mjerodavan je rok iz čl. 117. st. 1. Zakona o obaveznim odnosima.

(Vrhovni sud RH, Rev.1372/00 od 01.02.2001.godine)

 

 

 

Pravo na plaću

 

POSLODAVAC JE DUŽAN PRIDRŽAVATI SE KOLEKTIVNOG UGOVORA I PRAVILNIKA O RADU I NE MOŽE ZAPOSLENIKU OBRAČUNATI I ISPLATITI PLAĆU MANJU OD ONE KOJA JE UTVRĐENA OVIM AKTIMA

 

Iz obrazloženja:

 

Prvostepenom presudom Općinskog suda Travnik broj: P – 435/01, od 19.03.2004. godine, obavezan je tuženi isplatiti tužiteljima neisplaćene plaće u iznosima navedenim u izreci presude, kao i da naknadi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 7.160,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

 

Protiv navedene presude žalbu je blagovremeno izjavio tuženi zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima, predlažući drugostepenom sudu da žalbu uvaži, pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostepenom sudu radi održavanja nove glavne rasprave, ili da preinači prvostepenu presudu i tužitelje u cijelosti odbije sa tužbenim zahtjevom.

 

Nakon što je ispitao prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i po službenoj dužnosti, shodno čl. 221. Zakona o parničnom postupku („Službene novine F BiH“ broj: 53/03), drugostepeni sud je odlučio kao u izreci iz slijedećih razloga:

 

Iz stanja spisa prvostepenog suda proizilazi utvrđenim da su tužitelji H.H., Dž, M., Č.Ž. i Č.Lj. bili u radnom odnosu kod tuženog, te da je tužiteljici H.H. prestao radni odnos kod tuženog 15.07.2003. godine, tužitelju dž. M. 31.12.2002. godine, tužiteljici Č.Ž. 31.10.2002.godine, a tužiteljici Č.Lj. 30.09.2001. godine, dok su ostali tužitelji dalje u radnom odnosu kod tuženog. Nesporno je utvrđeno da tuženi, kao poslodavac, tužiteljima, kao zaposlenicima nije izvršio obračun i isplatu plaća, shodno Zakonu o radu i Kolektivnom ugovoru.

 

Prvostepeni sud donosi pravilnu odluku, kada obavezuje tuženog da tužiteljima isplati plaće, jer je pravo na plaću jedno od temeljnih prava svakog zaposlenika i ista ne može biti manja od utvrđene najniže plaće. Poslodavac je dužan da se pridržava Kolektivnog ugovora i Pravilnika o radu i ne može se zaposleniku obračunati i isplatiti plaća manja od one koja je utvrđena ovim aktima.

 

Bez osnova je žalbeni navod tuženog vezano za povrede odredaba parničnog postupka jer je prvostepeni sud pravilno proveo postupak, te omogućio tuženom da izvede sve dokaze u cilju utvrđivanja odlučnih činjenica. Svi dokazi koje je predložio tuženi na pripremnom ročištu izvedeni su na glavnoj raspravi. Tuženi nije od strane suda onemogućen da se izjasni na konačno precizirani tužbeni zahtjev, koji je smanjen tako što je usklađen sa nalazom vještaka finansijske struke, koji nalaz je punomoćnik tuženog primio 30.01.2004. godine, dakle, 12 dana prije glavne rasprave.

 

Shodno odredbama člana 123. stav 1. a u vezi sa čl. 7. st.1. Zakona o parničnom postupku, tuženi nije dokazao da je tužiteljima na ime akontacije plaće isplaćivano linearno po 100,00 KM mjesečno. Bez materijalnih dokaza o pojedinačnim isplatama za svakog tužitelja sud nije mogao utvrditi ovu činjenicu, koja je i u suprotnosti sa nalazom vještaka finansijske struke.

 

U konkretnom slučaju irelevantno je koliko su tužitelji provodili na poslu, bitno je da su bili u radnom odnosu. kako sa tužiteljima nije zaključen Ugovor o radu sa nepunim radnim vremenom, u smislu čl. 30. Zakona o radu, nema mjesta ni ovom žalbenom prigovoru.

 

Prilikom soduđivanja kamate sud je pravilno primjenio materijalno pravo. Sud nije dosudio kamatu i na obračunatu kamatu, kako navodi žalitelj u žalbi. Iz pobijane presude proizilazi da je sud dosudio glavni dug, te obračunate zakonske zatezne kamate na dospjela potraživanja do 01.12.2002. godine, sa danom obračuna, te pravilno dosudio daljne zakonske zatezne kamate koje i dalje teku samo na dospjela potraživanja (glavni dug i dio glavnog duga) do 01.12.2002. godine, počev od 01.12.2002. godine do konačne isplate.

 

Ni ostali navodi žalbe da tužiteljici Č.Ž. zbog sporazumnog raskida radnog odnosa, isplaćene otpremnine, uplaćenih doprinosa PIO, te njenog odricanja u sporazumu od svih drugih potraživanja, po bilo kojim osnovama iz radnog odnosa, ne pripada pravo na isplatu plaće do prestanka radnog odnosa, nisu osnovani. Pravo na plaću zagarantovano je Zakonom, Kolektivnim ugovorom, te međunarodnim konvencijama, tako da ga nikakav sporazum, niti bilo kakvo odricanje, ne može isključiti.

 

Ni žalbeni prigovori koji se odnose na troškove postupka nisu osnovani, jer sud utvrđuje troškove postupka na temelju pravilne primjene Tarife za rad advokata, neovisno od toga kako je advokat postavio zahtjev, jer to spada u oblast primjene materijalnog prava. Imajući u vidu označenu vrijednost spora, sud je pravilno odlučio o troškovima parničnog postupka.

 

Osnovano žalba ukazuje na to da je tužiteljici Č.Ž. prestao radni odnos 31.10.2002. godine. pogrešnom primjenom materijalnog prava sud je dosudio ovoj tužiteljici plaće za novembar i decembar 2002. godine, iako joj je prestao radni odnos 31.10.2002. godine. Ovaj sud je na osnovu čl. 229. st.4. Zakona o parničnom postupku u ovom dijelu preinačio prvostepenu presudu, na način kako je to navedeno u izreci ove presude.

 

U ostalom dijelu drugostepeni sud je odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu na osnovu člana 226. Zakona o parničnom postupku.

(Presuda Kantonalnog suda Travnik, broj: Gž-523/01, 25.03.2005. god.)