Član 210. Zakona o obligacionim odnosima
Član 133. Zakona o naslijeđivanju
KORIŠTENJE NEPODIJELJENE ZAOSTAVŠTINE OD STRANE SAMO NEKIH OD
NASLJEDNIKA, NIJE BEZ PRAVNE OSNOVE, PA JE U ODNOSU NA NJIH
ISKLJUĈENA PRIMJENA INSTITUTA STJECANJA BEZ OSNOVA.
Iz obrazloženja:
Na osnovu utvrđenih činjenica da je tužena u vremenskom periodu od 14.11.1973. g. tj. od smrti V.N. pa do 1983. g. kada je rješenjem suda izvršena fiziĉka dioba nekretnina koje predstavljaju zaostavštinu umrlog N. koristila navedene nekretnine koje su, pored tužene kao supruge umrlog N. naslijedili, shodno rješenju ostavinskog suda O-289/82 od 21.7.1982. g., i tužitelji kao braća i sestre ostavioca, nižestepeni sudovi su popirmajući da je tužena ove nekretnine koristila bez pravnog osnova i time se neosnovano obogatila na štetu tužitelja, obavezali tuženu, primjenom člana 210. Zakona o obligacionim odnosima, da tužiteljima po osnovu neosnovanog obogaćenja isplati dio utuženog iznosa.
Ovaj sud nalazi da su nižestepene presude donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava iz slijedećih razloga:
U situaciji kada je tužena koristila nekretnine kao jedan od naslijednika umrlog N. ne može se smatrati da je koristila nekretnine bez pravnog osnova. Ovo budući da, shodno odredbama člana 133. Zakona o naslijeđivanju (“Službeni list SRBiH”, br. 7/80), zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove naslijednike u trenutku njegove smrti, pa je to bio pravni osnov po kojem je tužiteljica koristila nekretnine, a koji osnov nije ni naknadno otpao jer je rješenjem o naslijeđivanju Opštinskog suda u B. broj O- 289/82 od 21.7.1982. g. proglašena naslijednikom V.N. sa 1/2, a tužitelji, kao braća i sestre ostavioca sa drugom polovinom.
U tim uslovima radilo se o zajedniĉkom vlasništvu sunaslijednika na stvarima u njihovoj naslijedniĉkoj zajednici, kao specifiĉnoj imovinskoj zajednici koja nastaje između više sunaslijednika povodom naslijeđivanja istog ostavitelja, koja postoji od smtri ostavitelja sve do faktiĉke diobe ostavinske imovine, shodno odredbi člana 18. Zakona o osnovnim vlasniĉkopravnim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe (“Službeni list SFRJ”, br. 6/80). U tom periodu naslijeđenom ostavinskom imovinom upravljaju svi sunaslijednici zajedniĉki i imaju pravo na suposjed svakog dijela. Iz navedenih razloga proizilazi da se u konkretnom sluĉaju nisu stekli uslovi za primjenu sticanja bez osnova, kao instituta obligacionog prava, kada se imovina jednog lica uvećava na raĉun imovine drugog lica bez pravnog osnova.
Kako tužitelji tokom postupka nisu dokazali (pa ni tvrdili) da od 1973. g. krivicom tužene nisu bili u suposjedu spornih nekretnina zajedno sa tuženom, te da nisu zajedno s njom uĉestvovali u upravljanju nekretninama (koja prava su jedino mogli ostvariti u imovinskoj zajednici), te da su zbog toga pretrpjeli štetu, tužiteljima utuženi iznos ne pripada ni po osnovu naknade štete. (Ovo iako je tužena 16.9.1982. g. odbila fiziĉku diobu putem mirovnog vijeća insistirajući na diobi putem suda jer je to bilo njeno pravo, a što ne može biti ni odluĉno za nastalu štetu, tim prije što se tužbom traži isplata naknade za period od 1973. -1983. godine).
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Rev-329/01 od 23.12.2003.g.)