Član 210. Zakona o obligacionim odnosima

 

Član 133. Zakona o naslijeđivanju

 

KORIŠTENJE NEPODIJELJENE ZAOSTAVŠTINE OD STRANE SAMO NEKIH OD NASLJEDNIKA,  NIJE  BEZ  PRAVNE  OSNOVE,  PA  JE  U  ODNOSU  NA  NJIH ISKLJUĈENA PRIMJENA INSTITUTA STJECANJA BEZ OSNOVA.

 

Iz obrazloženja:

 

Na osnovu utvrđenih činjenica da je tužena u vremenskom periodu od 14.11.1973. g.  tj.  od  smrti  V.N.  pa  do  1983.  g.  kada  je  rješenjem  suda  izvršena  fiziĉka  dioba nekretnina koje predstavljaju zaostavštinu umrlog N. koristila navedene nekretnine koje su, pored tužene kao supruge umrlog N. naslijedili, shodno rješenju ostavinskog suda O-289/82  od  21.7.1982.  g.,  i  tužitelji  kao  braća  i  sestre  ostavioca,  nižestepeni  sudovi su  popirmajući  da  je  tužena  ove  nekretnine  koristila  bez  pravnog  osnova  i  time  se neosnovano obogatila na štetu tužitelja, obavezali tuženu, primjenom člana 210. Zakona o obligacionim odnosima, da tužiteljima po osnovu neosnovanog obogaćenja isplati dio utuženog iznosa.

 

Ovaj  sud  nalazi  da  su  nižestepene  presude  donesene  uz  pogrešnu  primjenu materijalnog prava iz slijedećih razloga:

 

U situaciji kada je tužena koristila nekretnine kao jedan od naslijednika umrlog N. ne  može  se  smatrati  da  je  koristila  nekretnine  bez  pravnog  osnova.  Ovo  budući  da,  shodno odredbama člana 133. Zakona o naslijeđivanju (“Službeni list SRBiH”, br. 7/80),  zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove naslijednike u trenutku njegove smrti, pa je to bio pravni osnov po kojem je tužiteljica koristila nekretnine, a koji osnov  nije ni naknadno otpao jer je rješenjem o naslijeđivanju Opštinskog suda u B. broj O- 289/82  od  21.7.1982.  g.  proglašena  naslijednikom  V.N.  sa  1/2,  a  tužitelji,  kao  braća  i  sestre ostavioca sa drugom polovinom.

 

U tim uslovima radilo se o zajedniĉkom vlasništvu sunaslijednika na stvarima u njihovoj  naslijedniĉkoj  zajednici,  kao  specifiĉnoj  imovinskoj  zajednici  koja  nastaje između više sunaslijednika povodom naslijeđivanja istog ostavitelja, koja postoji od smtri ostavitelja sve do faktiĉke diobe ostavinske imovine, shodno odredbi člana 18. Zakona o osnovnim vlasniĉkopravnim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe (“Službeni  list  SFRJ”,  br.  6/80).  U  tom  periodu  naslijeđenom  ostavinskom imovinom  upravljaju svi sunaslijednici zajedniĉki i imaju pravo na suposjed svakog dijela.  Iz navedenih razloga proizilazi da se u konkretnom sluĉaju nisu stekli uslovi za  primjenu sticanja bez osnova, kao instituta obligacionog prava, kada se imovina jednog  lica uvećava na raĉun imovine drugog lica bez pravnog osnova.

 

Kako  tužitelji  tokom  postupka  nisu  dokazali  (pa ni tvrdili)  da  od  1973.  g.   krivicom tužene nisu bili u suposjedu spornih nekretnina zajedno sa tuženom, te da nisu zajedno  s  njom  uĉestvovali  u  upravljanju  nekretninama  (koja  prava  su  jedino  mogli  ostvariti u imovinskoj zajednici), te da su zbog toga pretrpjeli štetu, tužiteljima utuženi  iznos ne pripada ni po osnovu naknade štete. (Ovo iako je tužena 16.9.1982. g. odbila  fiziĉku diobu putem mirovnog vijeća insistirajući na diobi putem suda jer je to bilo njeno  pravo, a što ne može biti ni odluĉno za nastalu štetu, tim prije što se tužbom traži isplata  naknade za period od 1973. -1983. godine).

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Rev-329/01 od 23.12.2003.g.)