Predmetnom tužbom tužitelj traži naknadu nematerijalne štete zbog toga što je proveo u pritvoru osam mjeseci i deset dana duže od izrečene kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci.

Iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je tužitelj presudom Općinskog suda u Sarajevu broj: K-645/04 od 28.03.2005. godine (pravosnažna sa danom 23.04.2008. godine) osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, koja mu je uračunata u vrijeme provedeno u pritvoru (period od 20.01.2004.- 20.07.2004.godine), ali je od 21.07.2004.godine pa do 31.03.2005.godine u pritvoru bio duže osam mjeseci i deset dana od izrečene mu kazne. Zbog toga tužitelj traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 12.500,00 KM, tj. 50 KM po jednom provedenom danu zbog neosnovanog pritvora. Prije podnošenja tužbe, tužitelj se obratio tuženoj sa zahtjevom za postizanje sporazuma o naknadi štete na koji mu nije odgovoreno. Prema nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke dr. Ć. O., utvrđeno je da je tužitelj proveo u izolaciji bez komunikacije sa drugim osobama osam mjeseci i deset dana, da ga je supruga napustila, da je čitav taj period strahovao da li će biti osuđen za djelo koje nije počinio, da je i nakon što je bio oslobođen tih optužbi bio u strahu, nepovjerenju i sumnji prema društvu, a imao je i duševnu bol i patnju zbog glavobolja i nesanica, te da je strahovao od „napakovanja“ krivičnih djela.

Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan, polazeći od općih pretpostavki odgovornosti za štetu: postojanje štete, štetne radnje, protupravnosti, i uzročne veze između štetne radnje i štete. U predmetnom sporu prema shvatanju nižestepenih sudova nije bilo protupravnog postupanja tužene, pa time ni njezine odgovornosti, jer je lišavanje slobode i pritvaranje tužitelja bilo osnovano.

Osnovano revident prigovara pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Zakon o krivičnom postupku („Službene novine F BiH“ broj: 35/03, 37/03, 56/03) reguliše i postupak za naknadu štete, rehabilitaciju i ostvarivanje drugih prava osoba neopravdano osuđenih i neosnovano lišenih slobode, pa tako član 437. navedenog zakona reguliše podnošenje tužbe nadležnom sudu za naknadu štete ako zahtjev za naknadu štete ne bude usvojen od Federalnog ministarstva pravde ili po njemu ne donese odluku, dok član 439. reguliše kojim sve osobama pripada pravo na naknadu štete. Tako je regulisano u čl.439.st.1.tč. d), da naknada štete pripada osobi koja je u pritvoru provela duže nego što traje kazna zatvora na koju je osuđena –- slučaj tužitelja.

Ovaj sud je ocijenio da su se nižestepeni sudovi prilikom odlučivanja o predmetnom tužbenom zahtjevu bavili isključivo pitanjem zakonitosti lišenja slobode i pritvora, a koje treba razlikovati od njihove utemeljenosti, budući da se zakonitost lišenja slobode, odnosno pritvaranja cijeni isključivo prema procesnim odredbama koje uređuju pritvor, dok se utemeljenost lišenja slobode, odnosno pritvora cijeni prema krajnjem ishodu krivičnog postupka (kako to osnovano tvrdi revident). Ovakav pravni stav zauzeo je Ustavni sud BiH u svojoj odluci AP- 4793/14 od 17.03.2015.godine.

Zbog toga, kada je krivični postupak završen presudom kojom je optuženi (konkretno tužitelj) osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, to pokazuje da je pritvor u kojem je tužitelj proveo osam mjeseci i deset dana duže od već izdržane kazne (šest mjeseci) bio nepotreban, a time i neutemeljen, pa je i osnov za naknadu štete izravno vezan za ishod krivičnog postupka. Naime, uopće se ne postavlja pitanje zakonitosti pritvora (kako to pravilno rezonuju nižestepeni sudovi), što podrazumijeva da je pritvor bio određen u skladu sa zakonom, ali svaka osoba prema kojoj se postupak završi na način naveden u čl.439.st.1.tč. d) ima pravo na naknadu štete, jer je izrečena kazna tužitelju bila manja od vremena provedenog u pritvoru (što u postupku nije ni bilo sporno).

S obzirom na naprijed izloženo, tužitelju je zbog povrede slobode u trajanju osam mjeseci i deset dana duže od izrečene kazne (koja je bila kraća od vremena koje je tužitelj ukupno bio lišen slobode), valjalo dosuditi na ime nematerijalne štete zahtijevani iznos od 12.500,00 KM (50 KM po jednom danu), imajući u vidu da je tužitelj imao duševnu bol i patnju zbog izolacije i nekomunikacije sa drugim osobama (utvrđeno prema nalazu vještaka medicinske struke), koji iznos po ocjeni ovog suda predstavlja pravičnu naknadu.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj: 65 0 P 071623 14 Rev od 03.03.2017. godine)

POD  PROTIVPRAVNIM  DRŽAOCEM  SE  SMATRA  SVAKO  ONO  LICE  KOJE  NA PROTIVPRAVAN  NAČIN  ODUZME  FAKTIČKU  VLAST  NAD  STVARI  VLASNIKU, ODNOSNO  LICE  KOJE  JE  PROTIV  VOLJE  IMAOCA  DOŠLO  U  POSJED  STVARI. STOGA  SVOJSTVO  NEOVLAŠTENOG  VOZAČA  U  SMISLU  ČLANA  175.  ZOO  IMA ONO LICE KOJE JE VOZILO OTUĐILO U NAMJERI DA STEKNE SVOJINU NAD NJIM  ILI SAMO RADI PRIVREMENE UPOTREBE.

Pogledaj više

KADA JE TUŽITELJ U DUŽEM VREMENSKOM PERIODU (4 GODINE) RADIO KAO RUKOVAOC MAŠINE, BIO UPOZNAT SA PRAVILNIM NAČINOM RADA NA MAŠINI, A  NE  RADI  SE  O  NAROČITO  KOMPLIKOVANOJ  MAŠINI  U  SITUACIJI  KADATUŽITELJ  DOŽIVI  POVREDU  NA  RADU,  RADEĆI  NA  TOJ  MAŠINI,  ON  SE  U PARNIČNOM  POSTUPKU  POKRENUTOM  NJEGOVOM  TUŽBOM  RADI  NAKNADE ŠTETE OD POSLODAVCA NE MOŽE SA USPJEHOM POZIVATI NA ČINJENICU DA GA  JE  POSLODAVAC RASPOREDIO  NA  RAD  NA  MAŠINI  ZA  KOJU  SE  TRAŽI ŠKOLSKA SPREMA KOJU ON NIJE POSJEDOVAO.

Pogledaj više

“U ovom postupku tužitelj potražuje materijalnu štetu na vozilu, a koju štetu su počinili navijači drugotuženika – gostujućeg nogometnog kluba, pa pravilno zaključuje sud prvog stupnja da na strani  prvotuženika (nogometnog kluba domaćina utakmice) kao organizatora priredbe nema odgovornosti. Ovo stoga, što je odredbom čl. 181. Zakona o obligacionim odnosima propisana odgovornost organizatora priredbi prema kojoj organizator odgovara za štetu nastalu smrću ili tjelesnom povredom, ali ne i za materijalnu štetu na vozilu tužitelja.

Pogledaj više