Član 26. i 63.  Zakona o obligacionim odnosima 

 

PREMA ODREDBI ČLANA 26. ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA, UGOVOR JE SKLOPLJEN  KADA  SU  SE  UGOVORNE  STRANE  SAGLASILE  O  BITNIM SASTOJCIMA  UGOVORA.  KADA  STRANE  VJERUJU  DA  SU  SAGLASNE,  A ZAPRAVO MEĐU NJIMA POSTOJI NESPORAZUM O PRAVNOJ PRIRODI UGOVORA ILI  O  KOJEM  BITNOM  SASTOJKU  UGOVORA  RADI  SE  O  NESPORAZUMU (DISSENSUS).  TADA  UGOVOR  NE  NASTAJE,  A  POSLJEDICA  JE  NIŠTAVOST  IZ RAZLOGA ŠTO NIŠTAVOST UZROKUJE NESPORAZUM. GREŠKA U IZJAVI U VIDU RAZLIKE  IZMEĐU  ŽELJENOG  I  IZJAVLJENOG  SMISLA,  SPRJEČAVA  VOLJU  DA PROIZVODI PRAVNO DEJSTVO, JER IZJAVA NIJE U SAGLASNOSTI SA ONIM ŠTO SE ŽELJELO. IZJAVA VOLJE JE, DAKLE ILI NEPOSTOJEĆA, AKO IZJAVILAC NIJE UOPĆE  IMAO  VOLJU  DA  ZAKLJUČI  UGOVOR,  ILI  NIŠTAVAN  KADA  POSTOJI MANIFESTACIJA  VOLJE,  ALI  ONA  NIJE  ISKAZANA  NA  NAČIN  DA  ODRAŽAVA VOLJU IZJAVIOCA.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 055393 12 Rev

od 26.09.2013. godine)

U istom predmetu u obrazloženju odluke drugostepenog suda navedeno je da odredbom člana 26. Zakona o obligacionim odnosima, propisano da je ugovor zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Imajući u vidu naprijed navedenu zakonsku odredbu, ugovor nastaje saglasnošću volja. Samim tim on pretpostavlja lica koja izjavljuju volju, podudarnost tih volja u smislu ugovornog režima, ono na što se te volje odnose i zašto su i sa kojim ciljem preduzete.

Što se tiče ugovora o kupopradaji, njegovi bitni elementi su stvar i cijena.

Da bi jedan ugovor proizvodio pravna dejstva potrebno je da se ispune uslovi koji se zakonom zahtjevaju za njegov nastanak i punovažnost. To su uslovi koji se uglavnom odnose na saglasnost ugovoranja, pa ako u momentu zaključenja ugovora nedostaje jedan od elemenata ugovora, takav ugovor je nepunovažan, odnosno nevažeći. Ali pošto uzroci nevažnosti ugovora nisu isti tako i sankcija nevažećih ugovora je različita, pa za apsolutno ništave ugovre predviđeno je da takvi ugovori ne prozvode pravno dejstvo, dok kod drugih (rušljivih) ugovora sankcija je blaža, tako da pod određenim uslovima takvi ugovori mogu čak i da prizvedu pravno dejstvo.

U konkrenom slučaju , ovaj sud smatra da se radi o aposlutno ništavom ugovoru, kako to predviđa odredba člana 103. stav 1. ZOO-a.

Naime, iz provedenih dokaza na nesumnjiv način je utvrđeno da tužiteljica nije znala niti je na bilo koji način bila upoznata da sa tuženim zaključuje ugovor o kupoprodaji stana. Utvrđeno je i to da tuženi tužiteljici na ime kupoprodajne cijene nije isplatio ništa, a da je tužiteljica o postojanju ovog ugovora saznala tek kada se iz drugih razloga obratila zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda Sarajevo, radi dobivanja vlasničkog lista, što sve ukazuje da se radi o apsolutno ništavom ugovoru koji ne proizvodi pravno dejstvo.

UKOLIKO JE UGOVOR, KOJI JE „OSIGURAN“ UGOVORNOM KAZNOM, RASKINUT, NEMA  MOGUĆNOSTI  OSTVARIVANJA  PRAVA  NA  UGOVORENU  KAZNU,  POŠTO JE  RASKIDOM  UGOVORA  PRESTALA  SVRHA  ZA  KOJU  JE  UGOVORENA  KAZNA BILA  UGOVORENA  (UGOVORENA  KAZNA  JE  SREDSTVO  OSIGURANJA ISPUNJENJA OBAVEZE IZ UGOVORA U ROKU).

Pogledaj više

Ako  je  tužba  protiv  dužnika  odbačena  zbog  nenadležnosti  suda  ili kod drugog uzroka koji se ne tiće suštine stvari, pa povjerilac podigne ponovo tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravnosnasnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastarijevanje prekinuto prvom tužbom. Isto vrijedi i za pozivanje u zaštitu, i za isticanje prebijanja potraživanja u sporu, kao i u slučaju kad je sud ili drugi organ uputio dužnika da svoje prijavljeno potraživanje ostvaruje u parničnom postupku.

Pogledaj više

Kad je komunalna organizacija po zakonu obvezna sklopiti ugovor o priključenju potrošača na javni vodovod, okolnost da među strankama postoji spor o visini troškova priključenja ne oslobađa je njezine obveze.

Pogledaj više