Član 26. i 63. Zakona o obligacionim odnosima
PREMA ODREDBI ČLANA 26. ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA, UGOVOR JE SKLOPLJEN KADA SU SE UGOVORNE STRANE SAGLASILE O BITNIM SASTOJCIMA UGOVORA. KADA STRANE VJERUJU DA SU SAGLASNE, A ZAPRAVO MEĐU NJIMA POSTOJI NESPORAZUM O PRAVNOJ PRIRODI UGOVORA ILI O KOJEM BITNOM SASTOJKU UGOVORA RADI SE O NESPORAZUMU (DISSENSUS). TADA UGOVOR NE NASTAJE, A POSLJEDICA JE NIŠTAVOST IZ RAZLOGA ŠTO NIŠTAVOST UZROKUJE NESPORAZUM. GREŠKA U IZJAVI U VIDU RAZLIKE IZMEĐU ŽELJENOG I IZJAVLJENOG SMISLA, SPRJEČAVA VOLJU DA PROIZVODI PRAVNO DEJSTVO, JER IZJAVA NIJE U SAGLASNOSTI SA ONIM ŠTO SE ŽELJELO. IZJAVA VOLJE JE, DAKLE ILI NEPOSTOJEĆA, AKO IZJAVILAC NIJE UOPĆE IMAO VOLJU DA ZAKLJUČI UGOVOR, ILI NIŠTAVAN KADA POSTOJI MANIFESTACIJA VOLJE, ALI ONA NIJE ISKAZANA NA NAČIN DA ODRAŽAVA VOLJU IZJAVIOCA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 055393 12 Rev
od 26.09.2013. godine)
U istom predmetu u obrazloženju odluke drugostepenog suda navedeno je da odredbom člana 26. Zakona o obligacionim odnosima, propisano da je ugovor zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Imajući u vidu naprijed navedenu zakonsku odredbu, ugovor nastaje saglasnošću volja. Samim tim on pretpostavlja lica koja izjavljuju volju, podudarnost tih volja u smislu ugovornog režima, ono na što se te volje odnose i zašto su i sa kojim ciljem preduzete.
Što se tiče ugovora o kupopradaji, njegovi bitni elementi su stvar i cijena.
Da bi jedan ugovor proizvodio pravna dejstva potrebno je da se ispune uslovi koji se zakonom zahtjevaju za njegov nastanak i punovažnost. To su uslovi koji se uglavnom odnose na saglasnost ugovoranja, pa ako u momentu zaključenja ugovora nedostaje jedan od elemenata ugovora, takav ugovor je nepunovažan, odnosno nevažeći. Ali pošto uzroci nevažnosti ugovora nisu isti tako i sankcija nevažećih ugovora je različita, pa za apsolutno ništave ugovre predviđeno je da takvi ugovori ne prozvode pravno dejstvo, dok kod drugih (rušljivih) ugovora sankcija je blaža, tako da pod određenim uslovima takvi ugovori mogu čak i da prizvedu pravno dejstvo.
U konkrenom slučaju , ovaj sud smatra da se radi o aposlutno ništavom ugovoru, kako to predviđa odredba člana 103. stav 1. ZOO-a.
Naime, iz provedenih dokaza na nesumnjiv način je utvrđeno da tužiteljica nije znala niti je na bilo koji način bila upoznata da sa tuženim zaključuje ugovor o kupoprodaji stana. Utvrđeno je i to da tuženi tužiteljici na ime kupoprodajne cijene nije isplatio ništa, a da je tužiteljica o postojanju ovog ugovora saznala tek kada se iz drugih razloga obratila zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda Sarajevo, radi dobivanja vlasničkog lista, što sve ukazuje da se radi o apsolutno ništavom ugovoru koji ne proizvodi pravno dejstvo.
UKOLIKO JE UGOVOR, KOJI JE „OSIGURAN“ UGOVORNOM KAZNOM, RASKINUT, NEMA MOGUĆNOSTI OSTVARIVANJA PRAVA NA UGOVORENU KAZNU, POŠTO JE RASKIDOM UGOVORA PRESTALA SVRHA ZA KOJU JE UGOVORENA KAZNA BILA UGOVORENA (UGOVORENA KAZNA JE SREDSTVO OSIGURANJA ISPUNJENJA OBAVEZE IZ UGOVORA U ROKU).
Pogledaj višeAko je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kod drugog uzroka koji se ne tiće suštine stvari, pa povjerilac podigne ponovo tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravnosnasnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastarijevanje prekinuto prvom tužbom. Isto vrijedi i za pozivanje u zaštitu, i za isticanje prebijanja potraživanja u sporu, kao i u slučaju kad je sud ili drugi organ uputio dužnika da svoje prijavljeno potraživanje ostvaruje u parničnom postupku.
Pogledaj višeKad je komunalna organizacija po zakonu obvezna sklopiti ugovor o priključenju potrošača na javni vodovod, okolnost da među strankama postoji spor o visini troškova priključenja ne oslobađa je njezine obveze.
Pogledaj više