Ĉlan 103. stav 1. i 104. Zakona o obligacionim odnosima
Ĉlan 1. tačka 2. Zakona o pretvorbi društvene svojine
Ĉlan 154., 157. i 158. stav 1. Zakona o preduzećima
Ĉlan 2. i 7. Zakona o privatizaciji preduzeća

UGOVOR O PRODAJI UDJELA U PREDUZEĆIMA KOJA IMAJU U CIJELOSTI
ILI U PRETEŽNOM DIJELU DRŽAVNI KAPITAL SUPROTNO ZAKONU O
PRIVATIZACIJI PREDUZEĆA JE NIŠTAV PRAVNI POSAO.

Iz obrazloženja

Sporno je pravno pitanje valjanosti ugovora koje je zakljuĉio prednik tužitelja
o prijenosu članskog udjela u društvu “E.” d.o.o. M. na tužene od 1. do 3., kao i
valjanost ugovora kojim je prednik tužitelja prenio 250 svojih dionica četvrtotuženoj
“A.K.” a koje je imao u temeljnom kapitalu H. banke.

Suština revizijskih razloga svodi se na tvrdnje da ti sporni ugovori predstavljaju slobodan promet vlasničkog udjela prema tada važećem Zakonu o preduzećima i da su u skladu sa tim i drugim zakonima i propisima. Takođe ističu da su udjeli preneseni tim ugovorima upisani u javne registre i shodno načelu poštivanja pravne sigurnosti smatraju da zahtjev tužitelja nije osnovan i da je prvostepeni sud odbijajući tužbeni zahtjev pravilno primijenio materijalno pravo, s obzirom da je upis udjela u sudski registar temeljem predmetnih ugovora potvrđen odlukama najviših sudskih instanci.

Ovakvo pravno stajalište revidenata nije pravilno.

Ovaj sud je shvatanja da načelo pravne sigurnosti u vezi upisa u sudski registar egzistira samo pod uslovom da je zakonit pravni posao na temelju kojeg je izvršen upis.

Nižestepeni sudovi su utvrdili:

– da su domaće pravno lice JP HPT d.o.o. M., zajedno sa stranim pravnim
licem JP HPT d.o.o. Z. 1.8.1996. godine, kao osnivaći, osnovali društvo sa
ograničenom odgovornošću “E.” sa sjedištem u M. sa osnovnom glavnicom od
50.000,00 DEM od toga 24.500,00 DEM uložio strani ulagač (49%), a 25.500,00
DEM uložio domaći ulagač (51%).

Dakle, osnovali su oblik preduzeća propisan ĉlanom 49. Zakona o preduzećima, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja tog ugovora kao i u vrijeme prenošenja udjela, pa se ima primijeniti kao mjerodavno pravo, budući da se Zakon o privrednim društvima počeo primjenjivati od 28.8.1999. godine. Prema odredbi iz člana 50. stav 4. Zakona o preduzećima na osnovu uloga i ugovora o osnivanju društva ĉlanovi stiću udjele koji se izražavaju u procentima. Ulog novca od 25.500,00 DEM prednika tužitelja JP HPT d.o.o. M. u osnovnu glavnicu preduzeća “E.” d.o.o. M. je državni kapital (ĉlan 1. tačka 2. Zakona o pretvorbi društvene svojine koji je u primjeni od 1.1.1995.godine). Dakle, osnovom takvog uloga i ugovora o osnivanju društva “E.” d.o.o. M. prednik tužitelja stekao je pravo udijela od 51% vrijednosti ukupnog kapitalu u tom društvu (vlasničkog, članskog, poslovnog), koja činjenica je pravno značajna i odlučna u rješavanju predmetnog spora.

Prednik tužitelja, JP HPT d.o.o. M. tim svojim članskim udjelom od 51%
vrijednosti ukupnog kapitala u društvu “E.” d.o.o. M. je raspolagao temeljem Odluke
Upravnog odbora od 2.8.1999. godine, na način da je taj svoj udjel koji cjelokupno
proizilazi iz državne imovine nominalne vrijednosti preko 4.000.000,00 DEM u to
vrijeme, izrazio u procentima: jedan u iznosu od 3.263.343,20 DEM odnosno 35,60%;
drugi u iznosu od 1.000.000,00 DEM odnosno 10,92% i treći u iznosu od 410.716,30
DEM odnosno 4,48%, i spornim ugovorima o prodaji neposrednom pogodbom sa
tuženim od 1. do 3. prenio im te udjele i time ustupio im svoje mjesto člana u društvu
“E.”, d.o.o. M.

Međutim, uporišta za takav neposredni prijenos udjela tuženim od 1. do 3., na
način kako je to učinio spornim ugovorima o prodaji nije imao u materijalnom pravu
koje je bilo u to vrijeme u primjeni. Ovo iz razloga što promet članskim udjelima koji
proizilaze iz državnog vlasništva mogao se odvijati samo pod uslovima propisanim
Zakonom o preduzećima, Zakonom o privatizaciji preduzeća, te setom tzv.
privatizacijskih propisa, s obzirom da su ti ugovori zaključeni u periodu tranzicije
kada je privatizacija kao proces pretvorbe državnog vlasništva u privatno
proklamovana kao načelo društvenog uređenja u prelaznom periodu i kao strateški
ekonomski cilj i temeljni princip koji se odražava iz cjeline važećih propisa koji su u
to vrijeme doneseni, pa je pravilno u pobijanoj presudi izveden zaključak da su sporni
ugovori apsolutno ništavi. Sporni ugovori su protivni posebnim odredbama Zakona o
preduzećima ( glava XIII ĉlanovi 154 do 161.) i u vezi s tim protivni su i prinudnim
privatizacijskim propisima na koje nesumnjivo upućuju te zakonske odredbe i to: član
154., član 157. i član 158. st.1. Zakona o preduzećima.

Preduzećima iz ĉlana 154 Zakona o preduzećima upravlja država kao vlasnik tog kapitala srazmjerno uĉešću državnog kapitala u osnovnom kapitalu preduzeća
(član 155. tog zakona). Prema odredbama iz člana 157. i 158. stav 1. istog zakona
ovlaštenja i obaveze države – vlasnika nad preduzećima po osnovu državnog kapitala
vrše nadležni organi Federacije, kantona i općina u skladu sa zakonom, a na što
upućuje Zakon o privatizaciji preduzeća koji je na snazi od 28.11.1997. godine.

Član 2. Zakona o privatizaciji preduzeća propisuje da odobravanje i provođenje
privatizacije vrše nadležne agencije za privatizaciju osnovane Zakonom o agenciji za
privatizaciju.

Član 7. Zakona o privatizaciji preduzeća je propisivao obavezu izrade programa i početne bilanse, koja se prema određenju iz ĉlanu 7. Zakona o početnoj bilansi stanja preduzeća i banaka (“Sl.novine FBiH”, br. 12/98, na snazi od 8.4.1998. godine) imala pripremiti sa stanjem na dan 31.12.1997. godine. Ova obaveza se odnosila na sva preduzeća, dakle, i na preduzeća iz ĉlana 3. stav 1. i 2. Zakona o privatizaciji preduzeća. Nesporno je da je prednik tužitelja početnu bilansu pripremio nakon što je zakljuĉio sporne ugovore o prodaji udjela (sa stanjem na dan 31.12.1999. godine). Osnovom odredbe iz ĉlana 3. stav 2. Zakona o privatizaciji preduzeća
Parlament FBiH donio je Odluku o listi preduzeća iz oblasti prometa i veza kojom je
utvrđena lista preduzeća za čiju privatizaciju je nadležna Agencija za privatizaciju
FBiH u kojoj se pod oznakom 38. nalazi društvo “E.” (“Sl.novine FBiH”, br. 41/98 –
na snazi od 23.10.1998. godine). Osnovom odredbe iz člana 3. stav 1. istog zakona
Vlada FBiH je donijela Odluku o metodama, rokovima i … iz koje se vidi da se
društvo “E.” nalazi pod oznakom 102. (“Sl.novine FBiH” br. 11/99 – na snazi od 4.4.1999. godine). U ĉl. 1. st. 2. Pravilnika o postupku prodaje imovine i dionica ili
udjela preduzeća (“Sl.novine FBiH” br.19/98 – na snazi od 18.3.1998. godine)
propisano je da se pod prodajom dionica podrazumijeva i prodaja udjela u preduzeću.

Navedeni propisi su objavljeni u službenim glasilima Federacije BiH pa tuženi ne mogu sa uspjehom isticati prigovor savjesnosti ili smatrati da je zakljuĉenje ugovora u smislu odredbe člana 103. stav 2. preuzetog Zakona o obligacionim odnosima zabranjeno samo jednoj strani odnosno predniku tužitelja.

Po shvatanju ovog suda nema dvojbe da su navedene odredbe Zakona o
preduzećima (posebne odredbe), Zakona o privatizaciji preduzeća kao i ostali
privatizacijski propisi prinudnog karaktera zbog imperativnosti tranzicije državnog
kapitala u privatni, što znaĉi da je po tim propisima obavezno ponašanje subjekata na
koji se oni odnose.

Kako je spornim ugovorima u preduzeću “E.” d.o.o. M. koje potpada pod
nadležnost Agencije za privatizaciju FBiH, bez njenog odobrenja i bez procedure koja
je propisana zakonom, prednik tužitelja neposrednom pogodbom prenio tuženim od 1.
do 3. svoj članski udjel od 51% državnog kapitala – to su predmetni ugovori suprotni
naprijed navedenim odredbama označenih propisa koji su prinudni, pa su prema
odredbi iz člana 103. ZOO apsolutno ništavi, a što je u pobijanoj presudi drugostepeni
sud pravilno i zakljuĉio.

Stoga prigovori revidenata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nisu se
mogli prihvatiti kao valjani, s obzirom da osnovanost tužbenog zahtjeva proizilazi iz
nezakonitog raspolaganja udjelom kao imovinskim pravom koje proistiĉe iz državnog
kapitala, a što je u svemu tome i odlučujuće u rješavanju ovog spora. Tim ugovorima
zapravo je privatiziran udjel od 51% državnog kapitala u preduzeću koje potpada pod
nadležnost Agencije za privatizaciju FBiH bez njenog odobrenja i bez procedure koja
je propisana zakonom. Spornim ugovorima oštećen je tužitelj kao pravni slijednik,
umješaĉ Federacija BiH kao vlasnik državnog kapitala i svi koji bi imali interesa da
ostvaruju svoja prava u zakonitom procesu privatizacije.

U pobijanoj presudi pravilno je izveden zaključak da je i sporni ugovor o
prijenosu 250 dionica u H. banci d.d. M. zaključen 1.4.1998. godine između prednika
tužitelja kao prenositelja i tuženog TGP “A.K.” d.o.o. Š.B. kao sticaoca ništav, pošto i
u odnosu na taj pravni posao su ispunjene zakonske predpostavke iz člana 103. stav 1.
ZOO iz istih razloga protivnosti navedenim propisima kao prinudnim, pošto su te
dionice činile imovinu prednika tuţitelja koja je morala biti uključena u početnu
bilansu sa stanjem na dan 31.12.1997.godine te privatizirana na navedeni način
određen privatizacijskim propisima, a ne neposrednom pogodbom. Naime, pretvorba vlasniĉke strukture državnog kapitala u privatni odvija se kroz jasno proklamovani
cilj privatizacije u odnosu na koju nema iznimke.

Iz ništavog pravnog posla ne može ništa ni proizaći, pa kako su ništavi ugovori
o prodaji udjela i ugovor o prenosu dionica, to su ništavi i svi ugovori koji su nastali
iz njih. S obzirom da su sporni ugovori izvršeni, jer su upisani u javne registre – to su
se izvršeni upisi našli pod restitucijskim udarom u smislu posljedica ništavosti iz
člana 104. ZOO, pa dosljedno tome stanje u javnim registrima mora se vratiti u ono
prije zaključenja tih ugovora. Stoga je u pobijanoj presudi pravilno odlučeno da se
uspostavi ranije stanje u javnim registrima i tuženi trpe brisanje navedenih udjela u
društvu “E.” d.o.o.M. koja su u sudskom registru upisana na njih i upis na tužitelja, te
da četvrtotužena “A.K.” trpi da se u Registru vrijedonosnih papira FBiH izvrši
prijenos navedenih dionica tužene H. banke d.d. M. u privremenoj upravi sa
ĉetvrtotužene na tužitelja.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: Rev–940/04 od
28.02.2005. godine)

Nogometni klub kao organizator nogometne utakmice ne odgovara za materijalnu štetu na vozilu koju su počinili navijači.

Pogledaj više

Odlučujući u ovoj pravnoj stvari po reviziji tužene protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 040454 10 Gž od 23.11.2011. godine Vrhovni sud F BiH je dana 30.10.2012. godine donio rješenje broj 65 0 P 040454 12 Rev kojim je reviziju usvojio, drugostepenu presudu ukinuo i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

Pogledaj više

Kad se izdržavanje zahtijeva za dijete sud će, uzeti u obzir uzrast djeteta, potrebe za njegovo školovanje, imovno stanje dijeteta ili prihode, zdravstveno stanje, kao i druge stvarne potrebe dijeteta u koje spada ishrana, odijevanje, spol, imovinske mogućnosti roditelja s kojim dijete živi, te druge činjenice koje mogu biti od značaja za izdržavanje dijeteta. Sve ove činjenice potrebno je navesti u tužbi, jer one povećavaju izgled za uspjeh u parnici.

Pogledaj više

Predmetnom tužbom tužitelj traži naknadu nematerijalne štete zbog toga što je proveo u pritvoru osam mjeseci i deset dana duže od izrečene kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci.

Ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kod drugog uzroka koji se ne tiće suštine stvari, pa povjerilac podigne ponovo tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravnosnasnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastarijevanje prekinuto prvom tužbom.

Pogledaj više

Kad je komunalna organizacija po zakonu obvezna sklopiti ugovor o priključenju potrošača na javni vodovod, okolnost da među strankama postoji spor o visini troškova priključenja ne oslobađa je njezine obveze.

Pogledaj više

Društvo prema Zakonu o privrednim društvima (Službene novine Federacije BiH broj: 81/15)  može biti organizirano u jednom od sljedećih oblika:

  1. a) društvo sa neograničenom solidarnom odgovornošću;
  2. b) komanditno društvo;
  3. c) dioničko društvo;
  4. d) društvo sa ograničenom odgovornošću.

Pogledaj više

Izvršenje ugovora o punomoćstvu od strane punomoćnika, tj. obavljanje pravnog posla od punomoćnika sa trećim licem u ime i za račun vlastodavca može imati različito dejstvo.

Pogledaj više